1._dying.jpg


„Umri prije nego što umreš!“

Prorok Muhamed

„Ljudi će učiniti bilo što,

bez obzira koliko to bilo apsurdno,

kako bi izbjegli suočavanje s vlastitom dušom.”

Carl Gustav Jung



Za ljudsko biće postoji samo jedna stvarno loša i jedna stvarno dobra vijest. Loša vijest glasi – umrijet ćemo. Što god učinili, tjelesna besmrtnost još je uvijek neostvaren cilj. Sve što jesmo i predstavljamo kao ljudsko biće nestat će – naša osobnost, imidž, ono što smo gradili tijekom života i sve što smo mislili da jesmo rastopit će se u onoj sekundi u kojoj prestanemo s disanjem. Nestat će i našeg dotadašnjeg okružja – ljudi s kojima smo živjeli nastavit će sa svojim postojanjem u ovoj realnosti, ali mi ćemo otići u sasvim novu realnosti te preuzeti sasvim drugačije obličje od dotadašnjeg. Ništa i nikad više neće biti isto – sve što je do tog trenutka činilo temeljne parametre našeg postojanja nestat će u hipu. Za ljudsku osobnost ovo je, naravno, loša vijest. Naša ličnost raspada se smrću tijela, zajedno s onom čuvenom instancom našega bića koju nazivamo „ego“. Užas koji ego osjeća pri pomisli na smrt toliki je da većina ljudi ne samo da izbjegava suočiti se sa smrću, već bježi i od same pomisli na nju. Osim kada netko blizak umre. A onda nastane panika, stres i šok, kao da smrt nije svakodnevna pojava, odnosno dio života i našeg sveukupnog postojanja. Time je smrt, na određen način, jedina istinski loša vijest koju možemo čuti. Jer sve dok živimo stvari mogu biti bolje ili lošije, ali jednom kad umremo za nas u ovome univerzumu ne postoje više ikakve mogućnosti.

Koja bi onda bila stvarno dobra vijest, ako je sve osim smrti relativno dobra vijest? Evo je – umrijet ćemo. Da, to da ćemo umrijeti je istovremeno i najbolja moguća vijest. Smrt je trenutak istine i prosvjetljenja, mogućnost oslobađanja od zemaljskih ograničenja, a za neke i konačnog oslobođenja od ciklusa reinkarnacije i ponovnog rađanja u ovoj realnosti. Smrt je točka na „i“ kvalitetnom životu jedne ostvarene osobe, ona donosi izvanredno ispunjenje i smiraj nalik onome kakvog osjećamo nakon dobro obavljenog posla, ispravnih odluka i postupaka. No, ispunjenje koje osjeća umiruća osoba nadmašuje bilo koje ispunjenje za života – vidjet ćemo u nastavku teksta i zašto. Smrt je i trenutak susreta sa svojom istinskom prirodom, s Dušom, Jastvom ili, kako bi to budisti rekli, s „čistom izvornom prirodnom vlastitoga uma“. Raspadanjem percepcijskih cenzora povezanih s našim tijelom, vrata percepcije se otvaraju i mi se vraćamo besmrtnom aspektu vlastitoga bića, odnosno izvornim aspektima Kreacije, a samo je na nama da odaberemo s kojim ćemo se od njih stopiti. U tom je smislu smrt tijela jednaka odbacivanju ljušture, biološkog nosača ili odijela koje nam je do tada služilo kao sredstvo stjecanja iskustava u ovoj realnosti. Kako mi nismo tijelo nego svijest koja ga koristi kao privremeno odijelo, tako je i identifikacija sa sobom samo kao fizičkim bićem i izvor patnje, odnosno straha od smrti te nepoznavanja smrti kao takve.

Smrt je stoga loša vijest za osobe identificirane s tijelom, odnosno egom kao psihološkom instancom povezanom s primarno tjelesnim potrebama, bile one individualnog karaktera ili društvenog. Zato se o ljudskom egu i govori kao o izvoru sebičnosti, odnosno potrebe za određenom vrstom društvenog statusa. Kad ego zavlada i sebe počnemo doživljavati samo kao fizičko biće, identificirano s vlastitim biološkim odijelom i ličnošću, e tada nastaje sva patnja. Prisjetimo se samo kolike nam probleme ponekad stvara bacanje stare odjeće, one koju uopće ne koristimo, ali s kojom smo se možda u nekom periodu identificirali. Ista je stvar i sa smrću tijela – gledano malo šire, tijelo nije ništa drugo do odijelo za svijest. To, naravno, ne znači da bismo se prema takvom odijelu trebali odnositi loše ili ga zanemarivati – to znači da treba znati što je što i smrt doživjeti upravo tako, kao napuštanje dotadašnjeg alata, odnosno sredstva preko kojeg stječemo određen tip iskustava koje nikada ne bismo mogli steći bez tijela. Gledano na ovakav način, naše pravo Ja nikada ne umire, niti se ikada rađa – ono je uistinu besmrtno. Zato je prorok Muhamed i rekao da treba umrijeti prije smrti, misleći time na deidentifikaciju od ega i tijela i prije negoli nam smrt nametne takav proces. Onaj tko je umro prije smrti neće više smrt doživljavati samo kao tragičan gubitak, kao izvor nesavladive patnje i boli. Doživljavat će je kao prelazak, a često i kao trenutak vrhunskog ispunjenja ili čak slavlja nakon jednog uspješno okončanog procesa.

Smrt je loša vijest i za one koji nisu živjeli pozitivno, bilo da je riječ o osobama koje nisu poštovale karmički princip ili onima koji nisu iživjeli svoje potrebe i porive. Ako je smrt vrhunac života, onda je bitno kakav je taj život bio. Vrhunac konstruktivnog života izgledat će puno drugačije od vrhunca negativno ili destruktivno orijentiranog življenja. Ista je stvar i s posmrtnim stanjima – gdje ćemo otići i što doživljavati ovisi o tome kako smo živjeli na Zemlji. To će odrediti i hoće li umiranje predstavljati krizu ili nagradu, traumu ili inicijaciju. Zato način života u potpunosti određuje način umiranja i zbivanja nakon smrti. Niti ovdje nema fiksne „sudbine“ – umiremo onako kako smo živjeli. Stoga je i u ovom slučaju odgovornost na nama, premda neminovnost smrti mnoge ljude navodi da se prema njoj, ali i prema životu, odnose neodgovorno te zanemaruju mogućnost aktivnog sudjelovanja u kreiranju životnih okolnosti. I konačno, kad sve zbrojimo i oduzmemo, destruktivno djelovanje čak i nije najveći predmet žaljenja umirućih osoba – one najviše žale za prilikama koje su propustile. Otpori i isprike koje je umirući imao za života na samrti mu se čine smiješnima, banalnima ili iluzornima. Stoga je izvorna namjena svijesti o umiranju i posmrtnim stanjima upravo poboljšanje kvalitete života. A smrt se pokazala najvećom čovjekovom učiteljicom – ona ne dozvoljava greške niti isprike i savršeno je precizna kad je o životnim lekcijama riječ.

 

******************* 

 
2._death.jpg


 

Današnja zapadna civilizacija nije u stanju omogućiti prosječnom čovjeku razumijevanje smrti.  Smrt je, naime, pored seksa ili znanja o zlu, još uvijek tabu. Prosječan čovjek ne zna ni zašto živi, a kamoli kako umire i što se s njime zbiva nakon smrti. Ne zna jer ne želi znati, a društvo ga u takvom neznanju svesrdno potiče. Dapače, neznanje o smrti jedan je od načina na koji svjetski vladari kontroliraju čovjeka. Njegovo je tijelo ekonomska mašina, dionica na burzi, sredstvo održavanja globalnog totalitarizma. Time je svedeno samo na izvor energije svjetskoj ekonomskoj mašineriji. A čovjekove misli i emocije hrane bestjelesne entitete, vakuumska bića koja sišu njegovu vitalnu silu. Suvremeni čovjek je rob, a misli da je slobodan. No, koliko je u stvari slobodan dovoljno govore očigledne činjenice. Evo  nekolicine domaćih primjera – koliko hrvatski građanin s prosječnom plaćom mora raditi za kvadrat stana? Reći ću vam ja – godinu dana, ako barem 50 % prihoda daje za stan. Kolika je prosječna mirovina u Hrvata? Može li se s njome „živjeti“? I ima li u Hrvatskoj uopće života prije smrti? Da sam predsjednik vlade ili države u kojoj penzioner ima mirovinu od 900 kuna, ja bih učinio harakiri. Je li časno biti predsjednik države u kojoj umirovljenici kopaju po smeću? Za mene nije – za mene je to više nego tragično i krajnje ne-etično.

Časna osoba koja vlada takvom državom učinila bi nešto za zaštitu ugroženih ili dala ostavku, a ne se šepurila naokolo, okruživala laskavcima i mafijašima i dodvoravala svjetskom sotonizmu, dok narodu prodaje isprazne parole o „boljem sutra“. Takav narod dobro zna da nema boljeg sutra – kad je o većini penzionera riječ, njihova je jedina nada u bolju sutrašnjicu smrt koja će ih izbaviti od zemaljske bijede. No, hoće li? Znamo li umrijeti? I znamo li što ćemo i kuda nakon smrti? Uglavnom nemamo pojma i zato smrt stavlja točku na „i“ čovjekovoj bijedi. Jer, umiremo uglavnom onako kako i živimo – bijedno. Nasuprot idealiziranoj slici o smrti kao nečem što dolazi blago, što se događa u krugu obitelji, u okružju voljenih osoba te uz blagoslov „božanskih bića“, „anđela“ ili „uzašlih majstora“, suvremen način života nam ovakvo umiranje onemogućuje. Umiremo svijesti pomućene „lijekovima“ farmaceutskog narko-kartela. Umiremo zaslijepljeni predrasudama, u vlasti arhetipskih slika ili prestravljeni nepoznatim. Umiremo sa strahom od smrti, ali i živimo sa strahom od smrti – o kojoj pak ništa ne znamo. Umirući postajemo hrana neorganskim entitetima – vakuumskim bićima te Demijurgu kao vladaru Matrice. I upravo zbog straha od smrti, gladi i neimaštine živimo kao robovi, dopuštajući svojim vladarima da s nama rade što hoće.

Međutim, znanje o smrti postoji. Čak štoviše, o njoj je gotovo sve već rečeno. Tako i ja nemam o smrti ništa novo za reći, ali možda će ponovo interpretirana činjenica o čovjekovoj smrtnosti te znanje o umiranju i posmrtnim stanjima nekoga potaknuti na kvalitetniji život. To je i cilj ovog znanja, a ne (sado)mazohističko razglabanje o jednoj (naizgled) morbidnoj tematici. Za takvo znanje, sistematizirano na gotovo znanstven način, odgovoran je prvenstveno tibetanski budizam, ali i druge religije te individualni istraživači. Tibetanski su model kasnije tumačili mnogi, prilagođavajući ga vlastitoj civilizaciji i kulturi, a njima se priključujem i ja. Pored vlastitih direktnih iskustava posmrtnih stanja, sfera i svjetova te knjiškog izučavanja tibetanske doktrine o umiranju i posmrtnim stanjima po imenu Phowa, imao sam prilike ovo učenje čuti izravno od tibetanskog lame Ayang Tulku Rinpochea. Bilo mi je izuzetno zadovoljstvo i čast primiti ovo znanje od osobe koja je prema vlastitoj tituli (Tulku) oslobođena ciklusa karme i reinkarnacije, ali se vraća na Zemlju u svrhu pomaganja drugima da postignu prosvjetljenje i oslobođenje. Iako je riječ o doktrini koja je već odavno zapisana i prevedena na gotovo sve svjetske jezike, jedna je stvar čitati, a sasvim druga slušati osobu koja dobro zna o čemu govori te je u stanju i duhovno djelovati na slušača. I sâm sam kasnije održao seriju predavanja na temu umiranja i posmrtnih stanja, potaknut Rinpocheovim predavanjem i načinom rada. Zato najtoplije preporučujem svim osobama koje su u prilici dobiti ove informacije uživo da ne propuste priliku. Pa ipak, najvrednijim elementom ovoga znanja smatram vlastita duhovna iskustva. Stoga i u tom smislu potičem čitaoca da ne vjeruje i ne uzima zdravo za gotovo ništa što i sam nije direktno doživio. Moguće je, naime, steći znanje o smrti radeći na smrt kao objekt meditacije – na taj način dobiva se i jedino istinsko znanje.

Prije negoli krenem dalje moram spomenuti i neke od drugih bitnih istraživača umiranja i posmrtnih stanja od kojih sam puno naučio. Na primjer, o njima je puno pisao i jedan veliki europski mistik – Emanuel Swedenborg – koji u svome najpoznatijem djelu Raj i pakao vrlo opširno opisuje posmrtna stanja i predjele. Danas se umiranjem i „životom poslije smrti“ bave i mnogi znanstvenici kao što su liječnici Elizabeth Kübler Ross, Raymond Moody, Gary Schwartz ili Sherwin B. Nuland te mnoge osobe koje su i same doživjele „iskustvo tik do smrti“ kao Dannion Brinkley ili Howard Storm. Ja ću ipak uzeti tibetansko tumačenje kao temelj, a svima zainteresiranima za njegov izvorni oblik preporučujem da prouče Tibetansku knjigu mrtvih i neka od njenih kvalitetnijih tumačenja[1]. Moje tumačenje bit će sažeto i oslobođeno tibetanske religijske ikonografije pa možda neće biti vjerodostojno za budiste, ali ovdje ipak iznosim moje viđenje cijelog procesa, a ne i kategoričke tvrdnje koje bi jedine morale biti vjerodostojne. Razlog za to je što proces umiranja smatram univerzalnim – svi ga u tehničkom smislu prolazimo na manje-više isti način, uz bezbroj individualnih varijacija kad je riječ o subjektivnim stanjima svijesti koje ga prate. To što su proces umiranja u novijoj povijesti prvi opisali budisti i prilagodili njegovu interpretaciju svome sustavu vjerovanja ne znači da će on izgledati isto jednom muslimanu, kršćaninu, ateistu ili, kako je to danas moderno reći, „agnostiku“.  

PROCES UMIRANJA


3._tibetanbookdead.jpg

 

 

Tibetanska doktrina o procesu umiranja i posmrtnim stanjima ima izrazito praktičnu dimenziju. Nije riječ samo o teoriji, već i o praksi provođenja duše kroz posmrtna stanja s ciljem postizanja prosvjetljenja ili čak potpunog oslobođenja od ciklusa karme i reinkarnacije. Sačinjava je opis umiranja i mogućih procesa kroz koje umiruća osoba prolazi. Tibetanci su ove procese temeljito proučili i sistematizirali pa umjesto da je smrt za njih subjekt beskonačnog fantaziranja i špekuliranja, oni prema njoj zauzimaju gotovo znanstven stav.O važnosti smrti i umiranja za njih dovoljno govori izjava Dalaj Lame koji je rekao da bi, u slučaju da nema državničkih i vjerskih dužnosti, svo svoje vrijeme posvetio pripremi za smrt. Što ovakva izjava može značiti? Evo što – nadvladati um poistovjećen s tjelesnošću i egom te „umrijeti prije smrti“ svakako je jedan od dobitaka takve pripreme. Drugi bi bio korištenje smrti kao inicijacijskog procesa koji može uspjeti ili propasti, a ako i uspije može biti uspješniji ili manje uspješan. Tijekom tumačenja koje slijedi vidjet ćete i zašto je tome tako. Da vidimo prvo kako izgleda sam proces umiranja koji se također događa prepoznatljivim redoslijedom, a ne stihijski ili bez ikakve strukture. Korisno je da ga pozna i umiruća osoba, ali i njeni njegovatelji ili liječnici, odnosno potencijalni duhovni pomagači.

Proces umiranja ide obrnutim smjerom od rođenja. Rođenje započinje sjedinjenjem triju stvari – svijesti (duše), dva sjemena i pet elemenata. Svijest začećem ulazi u utrobu majke, spajaju se sjeme oca i sjeme majke te se sastavljaju pet elemenata. Tako je umiranje proces rastvaranja ova tri faktora. Ono započinje rastvaranjem elemenata, što ima brojne unutarnje i vanjske manifestacije jer je svaki element povezan s određenim tjelesnim funkcijama te s jednom vrstom osjetilne svijesti:

          element zemlje s mesom, kostima te čulom njuha,

          element vode s krvlju, tjelesnim tekućinama i čulom okusa,

          element vatre s tjelesnom toplinom i čulom vida,

          element zraka s disanjem, dodirom i tjelesnim senzacijama,

          element etera s tjelesnim šupljinama te čulom sluha.

Tako se proces umiranja sastoji od takozvanog vanjskog i unutarnjeg rastakanja, pri čemuvanjsko sačinjava rastvaranje elementa, a unutarnje esencije oca i majke te suptilnih mentalnih i emotivnih stanja.

Vanjsko rastakanje

Kad umiranje počne, naših pet čula polako prestaje funkcionirati i taj se proces odigrava u pet faza.

ZEMLJA – naše tijelo gubi snagu, nemamo energije, ne možemo ustati, stajati, držati nešto u rukama niti podupirati glavu. Imamo osjećaj propadanja i pritisnutosti nekom velikom težinom, kao da se planina srušila i zdrobila nas. Osjećamo se teškima i neugodno nam je u bilo kojoj poziciji, drugi nam moraju pomoći da se pomaknemo ili pridignemo. Naša koža mijenja boju, ten se gubi, posivi ili pobijeli, a zubi potamne. Sve nam je teže otvarati ili zatvarati oči te postajemo sve slabiji. Naš um prvo postane uznemiren i počinjemo buncati, a zatim utonemo u san. Ovo su znaci da se element zemlje rastvorio i da na scenu nastupa element vode.

VODA – počinjemo gubiti kontrolu nad tjelesnim tekućinama, nos nam počne curiti ili krenemo sliniti. Suze nam oči, počnemo nekontrolirano mokriti, ne možemo micati jezikom, a oči nam postanu suhe, usne beskrvne, usta i grlo ljepljivi te postajemo jako žedni. Dršćemo i „miris smrti“ počinje kružiti oko našeg tijela. Sada se počinju rastvarati i emocije pa tjelesne senzacije stalno osciliraju između bola i ugode, topline i hladnoće, a um postane frustriran, mutan, nervozan, iritiran te možemo imati osjećaj da se davimo u oceanu ili da nas nosi riječna bujica. Nakon elementa vode automatski se počinje rastvarati element vatre – znak za ovaj prijelaz mogu biti vizije sumaglice s vrtećim snopovima dima.  

VATRA – naša usta i nos se u potpunosti isuše, a tjelesna toplina postupno gubi, obično od stopala prema srcu i glavi. Vrućina i para osjećaju se na tjemenu (krunskoj čakri), a dah postaje hladan. Nismo više u stanju piti niti probaviti ikakvu hranu. Sada se počinje rastvarati i percepcija pa naš um oscilira između jasnoće i konfuzije, nismo se u stanju sjetiti imena naših prijatelja, a ne možemo prepoznati niti članove vlastite obitelji. Vid nam postaje zamagljen, vidimo samo obrise, a zvuk se čuje kao da dolazi iz velike daljine. Ponekad imamo osjećaj da se nalazimo u plamenu, središtu jake eksplozije ili da čitav svijet guta vatra. Nakon elementa vatre uslijedit će rastvaranje elementa zraka – znak za ovakav prijelaz može biti vizija svjetlucavih iskrica koje plešu iznad otvorene vatre.

ZRAK – postaje nam sve teže disati i zrak kao da bježi kroz naše grlo. Počinjemo hroptati i dahtati, udisaj postaje kratak i plitak, a izdisaj dug (obrnuto od disanja na preporađanju kojim se životna sila unosi u organizam). Naše se oči krenu okretati prema gore i postupno postajemo  nepokretni. Sada se počinje rastvarati i intelekt pa um postaje potpuno konfuzan, nesvjestan vanjskog svijeta, sve postaje mutno i nerazgovjetno te se i posljednji osjećaji kontakta s fizičkom realnošću polako izgube. Počinjemo halucinirati i doživljavati vizije – ako je naša savjest opterećena ove će vizije biti zastrašujuće, proganjat će nas sjećanja na negativne ili neraščišćene trenutke iz naših života i plakat ćemo užasnuti prizorima koje vidimo. S druge strane, ukoliko smo živjeli pozitivno orijentiran život tada možemo doživljavati blještave nebeske vizije, sresti voljene osobe (umrle prije nas) ili prosvijetljena bića; umjesto straha i očaja sada doživljavamo unutarnji mir. Pri kraju rastakanja elementa zraka možemo doživjeti snažan vjetar koji otpuhuje čitav svijet, a zatim na scenu stupa element etera – znak za ovaj prijelaz može biti vizija goruće lampe s crvenim sjajem. Iako budisti nisu posvetili posebnu pozornost elementu etera, daljnje zbivanje koje opisuju predstavlja upravo proces njegova rastvaranja. Evo kako on izgleda.

ETER – svi se elementi sada ujedinjuju u srcu i počinje rastakanje i same svjesnosti. Element etera nema čvrstu formu i u fizičkom je smislu povezan jedino s tjelesnim šupljinama. No, ima svoju ulogu kao gradivno tkivo bića jer je nosioc ljudske svijesti. Zato će proces vanjskog rastakanja biti okončan upravo rastvaranjem i same svjesnosti. Tijekom njega naši udisaji postaju sve plići, a izdisaji sve dublji. Krv se skuplja i ulazi u „kanal života“ u središtu našeg srca. Tada tri kapi krvi kapnu u centar srca, praćene trima dugim izdisajima nakon čega disanje potpuno prestaje. Svi vitalni znaci nestaju i u ovome trenutku bi nas suvremena medicina proglasila mrtvima. No, proces umiranja se i dalje nastavlja jer premda je vanjsko rastakanje obavljeno, unutarnje tek počinje i traje određeno vrijeme – Tibetanci kažu oko dvadesetak minuta ili „taman toliko koliko je potrebno da se pojede ručak“.

Unutarnje rastakanje

Prije negoli unutarnje rastakanje počne još je uvijek moguće osobu vratiti u život. To se ponekad događa spontano, nakon perioda takozvane „kliničke smrti“, a ponekad inducirano medicinskom intervencijom ili, s druge strane, intervencijom treniranog lame, šamana ili bilo koje druge duhovno osviještene osobe koja to znade izvesti. Unutarnje rastakanje tiče se rastvaranja suptilnih emotivnih i mentalnih stanja kroz četiri faze. Riječ je o procesu suprotnom rođenju – kad se ujedine spermij i jaje naša svijest, privučena određenom karmom, ulazi u embrio. Tijekom razvoja fetusa razdvajaju se dvije esencije i putuju u suprotnim smjerovima. Esencija oca – nukleus opisan kao „bijel i blještav“ – smješta se na vrhu centralnog energetskog kanala, u krunskoj čari, dok esencija majke – nukleus opisan kao „crven i vruć“ – odlazi u zonu druge čakre, četiri prsta ispod pupka. No, sada kada energije elemenata više ne održavaju ove dvije esencije na njihovim mjestima, one se ponovo ujedinjuju u srcu osobe. Bijela se esencija oca centralnim energetskim kanalom počne spuštati prema dolje – vanjski znak ovog procesa može biti iskustvo bjeline, vizija čistog neba obasjanog mjesečinom, dok će unutarnji znak biti ekstremno čista svijest, praćena zaustavljanjem svih procesa koji proizlaze iz potrebe za aktivnošću2]. Istovremeno će se crvena esencija majke početi dizati prema gore – vanjski znak za ovaj proces može biti vizija crvenosti, kao sunce koje sjaji na čistom nebu, dok je unutarnji znak iskustvo blještavila, praćeno nestankom svih procesa u čijem je korijenu želja ili žudnja za iskustvima.

Kad se crvena i bijela esencija sretnu u srcu, svijest se nalazi stiješnjena između njih pa osoba doživljava iskustvo kao da su se nebo i zemlja spojili. Vanjski znak za ovaj proces je doživljaj crnila, mračnog i praznog neba, dok je unutrašnji znak stanje uma slobodnog od misli, pri čemu se svi mentalni procesi koji proizlaze iz potrebe za znanjem[3] privode kraju. Tri „otrova“ – ljutnja, želja i neznanje – sada umiru, zajedno sa svojim pokretačima – potrebom za akcijom, željom za iskustvima te težnjom prema znanju. Svijest se postupno gubi i osoba ulazi u nesvjesno stanje, u mračno poništenje elemenata i suptilnih unutarnjih procesa pa smo sada uistinu mrtvi i to na način na koji mnogi ljudi zamišljaju smrt – kao nestanak. No, i ovo je samo konačni ishod procesa rastakanja, ali ne i prestanak postojanja. Iako je unutarnjim rastakanjem uništen sam korijen samsare, odnosno iluzije, te osoba više nema čime biti vezana uz manifestirani univerzum,  svijest će se uskoro probuditi u sferi nemanifestiranog univerzuma te imati priliku suočiti se s istinom, odnosno svojom „temeljnom i primordijalnom prirodom“. Smrću čula, tijela, emocija, misli i svakodnevnog uma ništa više ne sakriva istinsku prirodu nas kao bića te svijeta koji nas okružuje. Stoga nakon tamnog poništenja slijedi buđenje, ili, bolje rečeno, istinska probuđenost.

Raspadanje astralnog tijela

Prije negoli krenemo dalje, da vidimo prvo što se još raspada zajedno s tijelom jer smo vidjeli da procesi unutarnjeg i vanjskog rastakanja uključuju i rastvaranje određenih psiho-energetskih aspekata ljudskog bića. Naime, zajedno sa smrću fizičkog tijela raspadaju se i niži slojevi astralnog tijela. Idealno bi bilo da se raspadnu svi slojevi, ali to se obično ne događa – zbog nedostatka svjesnosti raspada se samo onaj aspekt energetskog tijela (aure) koji je do nedavno podržavao život fizičkog. Riječ je o formativnim energijama koje su fizičkom tijelu davale oblik te ga hranile životnom silom. Kako sada više nema potrebe za postojanjem takvih energetskih omotača, oni se kod svjesnijih i pozitivnije orijentiranih osoba raspadaju i pretvaraju u astralnu prašinu. Kod najsvjesnijih raspali bi se i viši slojevi te bi duša doživjela oslobođenje od ciklusa reinkarnacije. A kod onih najmanje svjesnih ne raspadnu se odmah čak niti niži slojevi astralnog tijela koje u ovom slučaju na životu održavaju kompleksi i traume, odnosno sva neprerađena psihološka stanja s kojima se osoba nije bila u stanju suočiti tijekom života. Takvi aspekti nastavljaju svoj život nakon smrti fizičkog tijela kao astralni entiteti.

Naime, ova vrsta astralnih entiteta jesu fragmenti nečije osobnosti koji nakon tjelesne smrti nastavljaju živjeti u energetskim svjetovima na isti način kao i do tada – ponašaju se kao samostalna energetska bića čiji je jedini cilj hrana i samoodržanje. U potrazi za energetskom hranom koju uglavnom čine negativne emocije, niske strasti i otrovi poput alkohola i droga, astralni entiteti traže nove fizičke nosače u koje će se nastojati useliti. Dobra prilika za „useljenje“ jesu sve situacije u kojima neka osoba gubi svijest, odnosno kompaktnost energetskog omotača. Neke od takvih situacija čini narkoza prilikom operacije, teško pijanstvo ili drogiranost praćena „blackoutom“, zatim traumatsko iskustvo kao najčešći model koji otvara vrata stranim entitetima te konačno i poneki okultni ritual koji je ili vođen nevješto pa kao neželjenu posljedicu ima ulazak entiteta, ili je njegova namjera upravo to – povezati se s astralnim entitetima radi stjecanja određene vrste negativnih moći. Zato hindusi i tvrde da osviješten čovjek nakon smrti ne ostavlja iza sebe nikakvo smeće, a neosviješten čitavu hrpetinu s kojom je kasnije prisiljena baviti se njegova rodbina, najčešće djeca. No, prije negoli se niži slojevi astralnog tijela raspadnu na sastavne dijelove živjet će još neko vrijeme u obličju preminule osobe, poznatom pod imenom astralna lešina.

Neraspadnuti niži slojevi astralnog tijela u početku se ponašaju kao jedinstveno biće i čine ono što ljudi obično nazivaju „avet“. Astralna lešina je bolji izraz jer ona izgleda astralno – srebrno-bijelo, hladnjikavo i često zastrašujuće. Vidjeti ili osjetiti astralnu lešinu nije nimalo ugodno i zato se ljudi i boje aveti. No, astralna lešina nije i duša umrle osobe – ona predstavlja skup mehaničkih psiho-energetskih aspekata osobe koji se odbijaju raspasti. Avet nastavlja živjeti kao i do tada, vraća se kući, mota po prostorima u kojima je donedavno obitavala te ima iste navike kao i prije. I duša osobe može ostati prikovana za fizičku realnost, ali njeni su razlozi sasvim drugačiji od razloga jedne aveti koju čini samo skup robotiziranih aspekata donedavno živućeg fizičkog tijela i osobnosti koja je u njemu stanovala. Astralna lešina želi zadržati sve mehanizme te izvore hrane koji su je do tada održavali na životu. Stoga ponekad može prouzročiti velike probleme živućima jer može iskoristiti njihovu potrebu da ostanu emocionalno povezani s umrlom osobom. No, umjesto da ostanu u vezi s dušom pokojnika, odnosno njegovom pravom osobnošću, oni se nesvjesno povežu s astralnom lešinom. Njihovo će mentalno i tjelesno zdravlje tada biti ugroženo jer povezanost s nečijim astralnim ostacima znade imati i izrazito destruktivne efekte. Zato je bitno imati potpuno raščišćen odnos s umrlom osobom, kako ne bismo na sebe navukli neželjene utjecaje. Takvi utjecaji mogu konkretno izgledati kao nagli pad imuniteta, kao emocionalna i mentalna nestabilnost, dekoncentriranost, pad energije i životnog elana pa sve do osjećaja opsjednutosti nekim ili nečim. Kako isti simptomi mogu imati i sasvim drugačiji izvor, treba pažljivo ispitati njihovo porijeklo, a ne trčati pred rudu i odmah za vlastite probleme optuživati svijet mrtvih.

S druge strane, ako do problema koji imaju ovakav uzrok i dođe, od pomoći može biti intervencija stručne osobe. Međutim, koja je to osoba, u današnje vrijeme? Poneki šaman, svećenik ili psihijatar koji znade i ima hrabrosti raditi s ovakvom vrstom utjecaja, odnosno alternativni terapeut koji je stvarno u stanju prepoznati i rastvoriti ovakvu povezanost, odnosno i sve ostale utjecaje sličnog tipa kao što je, na primjer, identifikacija s mrtvom osobom. U protivnom će toksične povezanosti koje nastaju u trenutku smrti nečije bliske osobe stvoriti živućoj brojne probleme, a da ona neće pojma imati koji je njihov pravi uzrok i odakle dolaze. Zato je i u ovom slučaju bitno posjedovati znanje o umiranju i posmrtnim stanjima, a ne na smrt gledati kao „neugodnu“ temu koju je bolje izbjegavati. Takvo je znanje nužno uvesti u fond civilizacijskih dostignuća te možda čak i kreirati vrstu znanosti koja će se njima baviti te proizvoditi stručnjake za ovu vrst intervencija, a ne da one ovise o upitnome i potpuno neprovjerenom „znanju“ šamana ili alternativnih terapeuta.

Da sumiram – imate li neraščišćen i negativnim emocijama nabijen odnos s nekom bliskom osobom koja je umrla, a ta je osoba bila niskog stupanj svijesti, sigurno ćete barem donekle ostati povezani s njenom astralnom lešinom ili na sebe navući astralne entitete koje takva osoba ostavlja iza sebe. Nema nikakve šanse da se ovakvo zbivanje izbjegne osim kvalitetnog psiho-energo-spiritualnog rada na raščišćavanju odnosa s tom osobom. I to je, na žalost tako, premda je mali broj ljudi svjestan ovakvog procesa. Tu je zatim i identifikacija s mrtvom osobom o kojoj sam već dosta pisao pa vjerujem da je iz svega ovoga dovoljno jasno koliki utjecaj mogu imati mrtvi na živuće. Toliko o energetskim ostacima mrtve osobe – da vidimo što se događa s njenim jastvom jednom kad se zemaljski omotači raspadnu.



[1] Robert Thurman: The Tibetan Book of the Dead, Bantam, 1994; Sogyal Rinpoche: Tibetanska knjiga o življenju i umiranju, CID-NOVA, 1998. (hrvatski prijevod je na žalost izrazito loš pa poznavaocima engleskog preporučujem da knjigu pročitaju u originalu).

[2]Tibetanci ovdje spominju ljutnju kao izvor procesa koji prestaju, ali ja bih dodao da je ljutnja emocija koja nastaje frustracijom zbog nemogućnosti djelovanja. Pozitivni aspekt ove emocije bila bi zdrava motiviranost na akciju.

[3]Tibetanci ovdje navode neznanje kao izvor procesa koji prestaju, no ja bih rekao da je riječ o potrebi za spoznavanjem koja gasne, a time i svi procesi koji „proizlaze iz neznanja“.