Gledano s duhovnog stanovišta, svijet u kojem živimo nije jedini postojeći svijet, a ne spada niti u najsuptilniju razinu postojanja. Iz tog razloga neki znanstvenici, umjetnici, mistici i filozofi tvrde da je svijet u kojem živimo iluzoran. U njihove argumente, između ostalog, spada činjenica da je materija samo prividno čvrsta. Ukoliko je promatramo pod jakim mikroskopom, otkrivamo da materiju sačinjavaju atomi koji se sastoje od jezgre te elektrona koji kruže oko nje. Udaljenost između elektrona i jezgre je velika – jezgru možemo doživjeti kao zrno prašine na podu, a prvi je elektron od jezgre udaljen kao zrno prašine na stropu. Između jezgre i elektrona nalazi se ogroman prazan prostor ili takozvana “tamna materija” pa bismo mogli reći da je atomska struktura prije šuplja nego solidna. Slijedeći argument tiče se odnosa između materije, energije i svijesti. Naime, materija ima masu, a masa je jednaka energiji. Ako je masa ništa drugo do energija, onda možemo otići i korak dalje pa reći što suvremena znanost kaže o porijeklu energije – ona je u stvari ništa drugo nego svijest. To znači da svijest prethodi i energiji i materiji te da svijest, u konačnici, stvara i pokreće materiju. Svijet je stoga proizvod svijesti i zato iluzoran jer ako svijest može kreirati i rekreirati pojavni svijet, onda materijalni svijet ne može biti niti čvrst niti realan. A to pak znači da bi procesi kao što su materijalizacija ili dematerijalizacija, slobodno kretanje kroz materiju (“prolazak kroz zidove”) potencijalno bili mogući. Neki ljudi, ne samo istočnjaci ili kršćanski sveci, tvrde da su imali takvo iskustvo – suvremeni duhovni istraživač Stuart Wilde u svojoj knjizi The Prayers and Contemplations of God’s Gladiators tvrdi da je jednom prilikom prošao kroz zidove hotelske sobe. On smatra da je stvar u zaustavljanju vremena – ukoliko je netko u stanju utišati unutarnji dijalog i deidentificirati se od vremena kao procesa, tada se materija pred njime jednostavno raspada, odnosno postaje fluidna i transparentna te je stoga moguće prolaziti kroz zidove. Prostor i vrijeme zajedno tvore takozvani “prostorno-vremenski kontinuum” – zato ako utječemo na percepciju vremena istovremeno ćemo utjecati i na percepciju prostora. Kako svijest stvara prostor i vrijeme, tako je svijest u mogućnosti i rastvoriti prostor i vrijeme.
Svijest je, dakle, zajednički nazivnik pojavnom i ne-pojavnom svijetu. Ukoliko ga percipiramo na određen način svijet se doima čvrstim, materijalnim, solidnim i nepromjenjivim. No, ukoliko ga promatramo sa sasvim drugačijeg stupnja percepcije, svijet postaje fluidan, daleko od bilo kakve čvrstoće ili solidnosti. Iza čvrstoće ili fluidnosti pojavnog svijeta leži svijet svijesti, odnosno svijet Jednosti. Takav svijet mistici smatraju jedinim realnim svijetom, a materijalni svijet smatraju iluzijom. Što bi onda bila “realnost”? Kut gledanja. Ako je promatramo na određen način, neka realnost postaje realnija od druge, a ako promijenimo kut gledanja, tada ta druga realnost postaje realnijom od prve. Ako postojanje promatramo direktno iz Jedinstva, tada sve što nije Jedinstvo postaje iluzija. S obzirom da je svijet Jedinstva ipak primaran i vječan, a materijalni svijet sekundaran i prolazan, tako je on u odnosu na svijet Jedinstva iluzoran. A takvu iluziju oblikuje ništa drugo do naša percepcija. Svijet je ono što mi mislimo da jest, odnosno ono što odaberemo percipirati. Ako odemo i korak dalje, svijet možemo sagledati kao vlastitu projekciju. Naime, jedan od osnovnih postulata suvremene psihospiritualne znanosti jest da čovjek sam kreira svoju realnost. Ukoliko uzmemo u obzir navedenu činjenicu da svijest utječe na materiju, ovo svakako jest istina – svijet nalikuje na hologram koji nastaje kao posljedica naše projekcije.
Međutim, postoje velike razlike između ljudi kad je o sposobnosti kreiranja vlastite realnosti riječ. Naime, neki su ljudi u stanju brzo rastvoriti određenu realnost i kreirati novu, a neki – čak i uz maksimalan trud – to ne mogu postići toliko lako niti toliko brzo. Ja bih navedeni postulat nadopunio tvrdnjom da što je čovjek cjelovitiji i pročišćeniji, lakše i brže kreira svoju realnost – od svakodnevnih potreba pa sve do prolaska kroz zidove. Necjelovita osoba u daleko manjoj mjeri kreira svoju realnost jer nema kontakt s punim potencijalom koji u sebi nosi, sa svojim multidimenzionalnim kozmičkim bićem koje obično zovemo Dušom te sa beskrajnim morem energije/svijesti koje obično zovemo Duhom, Bogom ili Istinom. Kako takva osoba ne kreira sama vlastiti život, tako ona, svjesno ili nesvjesno, dozvoljava da joj život kreira – netko drugi. Ona se može nastojati izvući optuživanjem sudbine za svoju neostvarenost, ali u životu jedne necjelovite osobe malo je misterije – ona je podložna vrlo jasnim uzročno-posljedičnim mehanizmima i njeni su problemi uglavnom posljedica nemogućnosti da djeluje iz sebe, da ima jasne ciljeve i sama donosi odluke.
No, na ovome svijetu živi velika količina ljudi koja jedva čeka da se u njihovu mrežu upeca netko tko nije u stanju samostalno kreirati vlastitu realnost. Oni će s radošću takvoj osobi iskreirati život, ali takva je kreacija uglavnom specifičnog karaktera – njome manipulativna osoba (grupa osoba ili sustav) želi necjelovitu osobu, na ovaj ili onaj način, učiniti vlastitim robom. Tijekom dugih tisućljeća postojanja života na Zemlji, manipulativna je manjina – obično obrazovanija i bogatija, ali moralno nakazna, činila i još uvijek čini sve što je u njenoj moći da manje bogata i neuka većina radi za nju. Niti takva manjinska “elita” ne spada u kategoriju cjelovitih bića – ona samo ima moć utemeljenu na bezosjećajnosti i beskrupuloznosti, odnosno na dobrim “vezama” s destruktivnim izvorima moći . Takva elita ima znanje, ali ono nema temelj u emotivnoj i duhovnoj zrelosti, već u izrazito primitivnim egoističnim porivima.
Dakle, čvrstoća i objektivnost materijalnog svijeta upitne su, a u skladu s novim otkrićima fizike i psihospiritualne znanosti, čovjek sam kreira vlastiti život čak i onda kada to ne čini svjesno. On ili sam koristi svoje kreativne potencijale ili dozvoljava drugima da koriste njegovu energiju za ostvarenje njihovih ciljeva. Čovjek obično ne upotrebljava svoje potencijale zato jer je naučen misliti da ih niti nema, odnosno da je on jedno grešno biće koje sebe mora držati na uzdi. Zna se i tko ga je tome naučio – onaj kome treba radna snaga niskog stupnja svijesti. Stoga se vladajuća manjina koristi i manipulacijom percepcijskih, odnosno komunikacijskih procesa koji se odvijaju između objekata manifestiranog univerzuma kako bi nametnula svoju sliku realnosti. Naime, iako je danas jako moderno govoriti kako je svijet iluzija samo zato što struktura svijeta u kojem živimo nije čvrsta, za jedno materijalno biće – sve dok postoji u materijalnom obliku – svijet jest svojevrsna realnost. Zvijezde i planete jesu realnost, čovjek jest realnost, biljni i životinjski svjetovi jesu realnost. Ako se zadržimo na činjenici da svijet jest realnost, tada je također činjenica da se čovjek i sva ostala bića, a također i predmeti, nalaze se u svojevrsnom međuodnosu. Između objekata koji nastanjuju pojavni svijet odigravaju se određeni procesi koji čine suštinu onoga što zovemo život. Stoga bismo život, na određen način, mogli protumačiti kao proces koji se odigrava između manje ili više čvrstih objekata, odnosno živih bića međusobno te materije koja ih okružuje.
Međutim, takvi se životni procesi mogu značajno razlikovati. Postoje procesi koji su po svojoj prirodi konstruktivni, ali postoje i oni koji su destruktivni. Postoje procesi koji omogućuju razvoj i rast, evoluciju i ekspanziju, ali postoje i procesi druge vrste. Svijet je, naime, realan, ali procesi koji se odvijaju između objekata materijalnog svijeta mogu biti ili u službi razvoja svijesti, ili u službi ograničenja, sputavanja i gušenja svijesti. Ukoliko je percepcija životnih procesa pod nečijom kontrolom, tada su i sami životni procesi kontrolirani. Da bi ostali kontrolirani, tvorci kontrole moraju kreirati takvo vjerovanje prema kojem nema nikakve kontrole. Ukoliko čovjek misli da je slobodan, ali su njegova percepcija, ponašanje i rad u stvari kontrolirani, tada čovjek ne živi optimalno, već postaje uhvaćen u mrežu iluzija, danas popularno zvanu Matrica, ili na Engleskom – “The Matrix”, prema poznatom filmu braće Wachowski koji se metaforički bavi upravo navedenom temom. Ako malo trezvenije sagledamo svijet u kojem živimo, čini se da umjesto da njegov život bude utemeljen na razvoju, evoluciji i ekspanziji svijesti, čovjek živi unutar percepcijskog sustava koji ga unazađuje, ograničava i sputava, a ponekad (u današnje doba sve više) i ubija. Takva se svjetska Matrica s vremenom pretvara u neku vrst svjesnog bića čiji opstanak postaje važniji od čovjekovog. Matrica se tada počinje ponašati kao umjetna inteligencija, kao kompjutor koji je postao previše moćan te želi preuzeti potpunu kontrolu nad sobom i nad svojim programerima.
Premda ovakva ideja nekome može zvučati samo kao još jedna nerealna “teorija zavjere”, život na Zemlji treba sagledati kroz objektivne pokazatelje pa onda donositi zaključke. Naime, sve religije i duhovne škole, ali i svi ljudi s malo zdrave pameti, slažu se s činjenicom da je svijet, iako posjeduje potencijal da bude savršen, ipak nesavršen. Objašnjenja koja religije i duhovne škole nude za ovakvu činjenicu razlikuju se, kao što se razlikuju i rješenja koja daju. Jednako kao i svijet, nesavršen je i čovjek. Navodno stvoren na Božju sliku i priliku, čovjek je danas daleko od svoje savršenosti. I sam je život patnja jer sve se životne forme hrane jedne drugima i time prolaze kroz iskustva boli, straha i smrti te je priroda života prije predatorska, okrutna i nemilosrdna, nego podržavajuća. Tu su i prirodne katastrofe – potresi, poplave, požari, vulkanske erupcije, tajfuni ili suše – koje donose novu količinu smrti i patnje. Pored toga, svijetom odavno ne vladaju ljudi koji žele napredak, pravdu, istinu i dobrobit, već očigledno cijede i uništavaju planetu zbog vlastitih, uskih, primitivnih i sebičnih interesa. Takve osobe čitavo se vrijeme služe svim raspoloživim sredstvima da utječu na našu percepciju i skrenu našu pozornost s onoga što rade. Svoje djelovanje prezentiraju u drugačijem svjetlu, nastojeći zamagliti našu svijest i vlastite manipulacije prikazati kao slijed “slučajnih” događaja. Mnogi ljudi svjesni su ovakvog stanja i osjećaju se kao da žive u lažnom svijetu, utemeljenom na apsurdu i prijevari. Navodna bezuvjetna Božja ljubav slabo je vidljiva u ovakvoj konstrukciji svijeta pa se stoga postavlja pitanje – tko je uopće stvorio pojavni svijet – Bog, ili možda netko drugi?
Većina religija smatra da su ljudi odgovorni (krivi) za nesavršenost svijeta. Takvo tumačenje svakako jest očigledna činjenica – prema Albertu Einsteinu jedina stvar neizmjernija od svemira jest ljudska glupost, a čovjekov odnos prema svijetu prečesto je primitivan i krajnje destruktivan. Međutim, ako je stvoren na Božju sliku i priliku, kako to da je čovjek već samim rođenjem grešan? Ili možda nije stvoren na Božju sliku i priliku? Biblijska priča o čovjekovom izgonu iz Raja, samo zbog toga što je jeo s “drveta spoznaje”, očigledno osuđuje njegovu znatiželju jer izgleda da je njome moguće uvrijediti, odnosno razljutiti tvorca zvanog “Jahve”, prema svome ponašanju očito osvetoljubivog i okrutnog Boga. U Knjizi Postanka Bog se ponaša prije kao zli tiranin nego kao utjelovljenje bezuvjetne ljubavi. Nakon što je stvorio Adama, Bog ga postavlja u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva. I daje mu zapovijed koja glasi:
“Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, sigurno ćeš umrijeti!”
Zatim Bog stvara Adamu ženu po imenu Eva jer smatra da “nije dobro da je čovjek sam“, ali Eva uskoro bude nagovorena od zmije – najlukavije od svih životinja u edenskom vrtu – da ipak jede plod sa središnjeg stabla u vrtu, drveta spoznaje dobra i zla. Zmija za Evu (ali i za mene jer da sam bio tamo učinio bih isto) ima dovoljno snažne argumente – “onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi , koji razlučuju dobro i zlo.” Adam je, nagovoren od Eve , također jeo s drveta spoznaje i u trenutku kada ga otkriva, Bog se pretvara u biće koje prema apsolutno svim karakteristikama nalikuje na zle vladare, tiranine ili crne čarobnjake. On proklinje zmiju, Adama i Evu, proklinje zemlju, utemeljuje patrijahalni odnos te život i rad ljudi pretvara u ropski. Da ne bi bilo zabune, citirat ću riječi dobroga Boga, izvora milosrđa i bezuvjetne ljubavi, koji svoje dobre želje započinje sa zmijom:
»Kad si to učinila,
prokleta bila među svim životinjama
i svom zvjeradi divljom!
Po trbuhu svome puzat ćeš
i zemlju jesti sveg života svog!
Neprijateljstvo ja zamećem
između tebe i žene,
između roda tvojega i roda njezina:
on će ti glavu satirati,
a ti ćeš mu vrebati petu.»
A ženi reče:
«Trudnoći tvojoj muke ću umnožit,
u mukama djecu ćeš rađati.
Žudnja će te mužu tjerati,
a on će gospodarit nad tobom.»
A čovjeku reče:
»Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo:
Zemlja neka je zbog tebe prokleta:
s trudom ćeš se od nje hraniti
sveg vijeka svog!
Rađat će ti trnjem i korovom,
a hranit ćeš se poljskim raslinjem.
U znoju lica svoga
kruh svoj ćeš jesti
dokle se u zemlju ne vratiš:
ta iz zemlje si uzet bio –
prah si, u prah ćeš se i vratit.»
Što reći na ovo nego – krasno! Samo zbog njegove želje za znanjem Bog čovjeka osuđuje ni manje ni više nego na vječnu patnju, na težak rad kojim će se “u znoju lica svoga” boriti za obični fiziološki opstanak ili na rađanje u teškim mukama. No, tada Bog nastavlja:”
«Evo, čovjek postade kao jedan od nas (?!?op.a.) – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navjeke! Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. Istjera dakle čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da stražare nad stazom koja vodi k stablu života.»
Dakle, pored silne ljubomore (jer ne može i čovjek sada jesti sa stabla života i živjeti navjeke – to mogu samo oni), Bog (ili bogovi) izbacuje čovjeka iz rajskog vrta te postavljaju stražu. Ako biblijsku priču ne odbacimo kao besmislenu smatrajući da je riječ samo o bajci ili nerealnom mitu te uzmemo u obzir da u ovakvoj verziji postanka ima kakve-takve istine, tada se postavlja pitanje – kakav je to Bog koji se tako strahovito osvećuje ljudima samo zato što su željeli znanje? Zašto zmija o Bogu govori u množini i zašto Bog kaže da nakon što je jeo s drveta spoznaje “čovjek postade jedan od – nas”? O kome je ovdje riječ – o Bogu ili bogovima? Ako je riječ o bogovima, tko su oni? Da li stari sumerski tekstovi koji govore o vanzemaljskim civilizacijama koje su prije nekoliko stotina tisuća godina genetskim inžinjeringom kreirale čovjeka kako bi za njih radio u afričkim rudnicima mogu imati nekakve veze s ovakvom verzijom postanka? U takvoj verziji svakako bi bilo poželjno da čovjek kao rob i radnik nije osviješteno biće. I na kraju, ako je čovjek nesavršen, što onda reći o Bogu koji se ponaša kao baba koja proklinje i baca uroke? I tko je onda kriv za nesavršenost svijeta, da li čovjek čiji je jedini grijeh želja za znanjem ili možda i Bog koji u ovoj verziji postanka više nalikuje na lika iz Mike Meyersovih parodija filmova o Jamesu Bondu – na grotesknog negativca iz Austina Powersa pod imenom “Doctor Evil”, negoli na mudro biće koje zrači bezuvjetnu podršku, razumijevanje i prihvaćanje.
No, osim onoga koje nude “mainstream” religije, postoje i alternativna tumačenja postanka svijeta u kojem živimo. I u njima se sila koja vlada ljudima, odnosno sila koja je stvorila materijalni svijet prikazuje u jednako negativnom svjetlu, ali puno direktnije nego u Bibliji. Jedno od zanimljivijih takvih tumačenja iznosi Carlos Castaneda u svojoj knjizi Orlov dar. Kroz usta svojeg učitelja Don Juana, Castaneda govori o takozvanom “pravilu Naguala” – drevnom znanju koje objašnjava samu suštinu i strukturu “ratništva”, koje za Don Juana i vračeve drevnog Meksika predstavlja odnos prema životu koji treba preuzeti osoba na duhovnom putu. Evo što kaže Don Juan:
“Sila koja vlada sudbinom svih živih bića naziva se Orao, ne stoga što je to zaista orao ili ima nešto zajedničko s orlom, već zato što se vidovnjaku prikazuje kao nemjerljiv ugljenocrni orao, uspravna držanja baš poput orla, što visinom dotiče beskraj.
Dok vidovnjak zuri u tamu koja je Orao, četiri plamena svjetla otkrivaju izgled Orla. Prvi plamen, koji je poput vijka munje, pomaže vidovnjaku nazrijeti obrise Orlova tijela. Postoje komadići bjeline koji izgledaju kao orlovo perje i kandže. Drugi plamen munje otkriva lepršavu tamu što je nalik na orlova krila, a rađa vjetar. Uz treći plamen munje vidovnjak opaža pronicavo, neljudsko oko. A četvrti i posljednji plamen otkriva što Orao radi.
Orao proždire svijet svih bića koja su tren prije živjela na Zemlji, a sada mrtva lebde prema Orlovu kljunu, poput beskrajnog roja krijesnica, da sretnu svoga vlasnika, zbog koga su nekoć živjela. Orao razmrsuje te sićušne plamičke, ravna ih, baš kao što štavljač navlači kožu, a zatim ih jede; jer te svijesti su Orlova hrana.
Orao, ta sila koja vlada sudbinama svih živih bića, odražava podjednako i istovremeno sva ta živa bića. Prema tome, čovjek se ne može moliti Orlu, tražiti blagonaklonost, nadati se milosti. Ljudski dio Orla isuviše je beznačajan da bi pokrenuo cjelinu.”
Što reći o ovakvom viđenju, ako ga, kao dobri i tolerantni kršćani, odmah ne odbacimo kao herezu? Može li starozavjetni Jahve biti sila koju Don Juan zove Orlom? Takva sila, očigledno, nije nimalo blagonaklona čovjeku – ona njime vlada, a nakon smrti hrani se njegovom sviješću. I ovdje nema niti naznake da je biće koje stvara čovjeka imalo milosrdno – tvorac svijeta je nemilosrdni vladar koji, jednako kao i Jahve koji je prognao čovjeka iz raja, bića koja je stvorio drži u svojevrsnoj tamnici.
Pored Castanedinog, evo i gnostičkog tumačenja postanka koje je također puno suptilnije od biblijskog. Naime, prema Gnosticima – ranim kršćanima koji su zbog “hereze” bili nemilosrdno progonjeni od strane tada službenih religija – postoji Pravi Bog i lažni bog. U svome članku The Quest For Spiritual Freedom – The Gnostic Worldview autor Stephan A. Hoeller kaže da je prema gnosticima Pravi Bog iznad svih kreiranih univerzuma i nije kreirao ništa na način na koji se riječ “kreiranje” obično shvaća. On (ona ili ono) “emanira” (zrači) supstancu od koje je stvoren svijet i koja ispunjava sve svjetove – vidljive i nevidljive. Pravi se Bog može doživjeti kao Punina (“pleroma”) pa bismo stoga, na određen način, mogli reći da je sve Bog, jer je sve ispunjeno Božjom supstancom. Temeljni gnostički mitovi imaju brojne varijacije, ali svi govore i o postojanju takozvanih “Eona”, božanskih posrednika koji egzistiraju između istinskog Boga i našeg svijeta. Oni, zajedno sa istinskim Bogom, obuhvaćaju sferu Punine gdje manifestiraju svoj puni božanski potencijal.
Jedno od eonskih bića, koje nosi ime Sophia (“Mudrost”), od velike je važnosti za gnostički svjetonazor. Tijekom svojih putovanja kroz različite aspekte plerome, Sophia je iz same sebe počela emanirati jednu nesavršenu svijest, biće koje je kasnije postalo kreatorom materijalnog i psihičkog svijeta, stvorenog prema njegovoj nesavršenoj prirodi. To biće, nesvjesno svojeg porijekla, umislilo je da je ono jedini i apsolutni Bog. S obzirom da je svijet stvorio iz već postojeće božanske esencije i pretvorio je u najrazličitije oblike, to su biće gnostici prozvali “Demijurg” ili polu-tvorac. Stoga postoji autentična polovica, istinska božanska komponenta unutar Kreacije, ali ona nije prepoznata od polu-tvorca te njegovih namjesnika – “Arkona” ili vladara. Dakle, postoje aspekti izvorne božanske esencije projicirani toliko daleko od svojeg izvora da su u međuvremenu prošli promjene kojima su se udaljili od izvorne esencije. Baš kao i svaki primitivac, oni misle da osim njih i njihove realnosti ništa drugo ne postoji.
Ukoliko se vratimo na Castanedinog orla, zanimljivo je da se orao nalazi na većini svjetskih grbova – od grbova plemićkih obitelji, zatim na većini državnih grbova pa sve do znakova pojedinih državnih organizacija, najčešće policije i tajnih službi. Očigledno je, dakle, da postoji mogućnost da je svijet stvorila sila koju Castaneda zove Orao, Biblija Jahve, a gnostici Demijurg. Ako je svijet stvorio takav Bog, onda je on stvoren na njegovu nepotpunu, lažnu sliku i (ne)priliku. Ovakvo tumačenje oslobađa čovjeka jednog značajnog dijela odgovornosti za vlastitu nesavršenost te za nesavršenost svijeta. Kao i pretjerano autoritativni roditelj, lažni Bog optužuje svoju djecu za nepodopštinu i okrutno ih kažnjava, nesvjestan da, kao i svaki roditelj, on sam snosi veći dio odgovornosti za dječju nepodopštinu. Za dio svojih djela čovjek svakako jest odgovoran – naime, čovjekova reakcija na usađen osjećaj krivnje kojim ga se pokušava kontrolirati često nije konstruktivna pa u svojem nastojanju da se otrese, pobjegne i oslobodi takvog neprirodnog osjećaja čovjek često čini djela koja podliježu karmičkome zakonu, odnosno nisu etična. Za takva djela čovjek jest kriv, odnosno odgovoran, ali ga se ne može optuživati da je već i samom svojom prirodom grešan. Stoga je moguće da za prvobitni “izgon iz raja” nije odgovoran čovjek, već nesavršeni polu-tvorac koji ne želi da ljudi stečenim znanjem postanu svjesniji od njega. Ukoliko trezveno sagledamo današnju globalnu situaciju, čini se da upravo takav ljubomorni, osvetoljubivi, okrutni i zastrašujući Bog, zajedno sa svojim međudimenzionalnim, astralnim pomagačima (Arkonima) te zemaljskim namjesnicima – sebičnim poslovnim moćnicima i političarima te manipulativnim religijskim dužnosnicima – u ovome trenutku vlada svijetom. Lažni Bog stvorio je sustav normi, morala i pravila kako bi ljude držao u pokornosti. Svijet je pretvoren u svojevrsnu tamnicu istine, a ljudi su naučeni da kontroliraju jedni druge. S lažnim Bogom sve na ovoj planeti postaje lažno – znanstvenici ubijaju znanje, pravnici pravdu, svećenici uništavaju duhovnost, a liječnici zdravlje. A Orao nas, kao superiorna i nedodirljiva kozmička sila, čitavo vrijeme promatra i kontrolira svojim nemilosrdnim “okom iz trokuta” ili vrha piramide. I zato je svijet takav kakav jest, a kako stvari stoje, bit će još i gori, ukoliko se nešto ne poduzme.
Naime, konačna istina o čovjekovoj izvornoj, božanskoj suštini svakako jest fantastična, ali istina o stanju u kojem se planeta Zemlja danas nalazi sve je samo ne ružičasta. Koristeći astralni svijet ili kolektivno nesvjesno, čini se da lažni bog radi sve što je u njegovoj moći da bi ljude zadržao u stanju hipnotičke nesvjesnosti. Takav lažni bog uvelike nalikuje “Velikom Arhitektu” iz filmske trilogije braće Wachowski. No, braća Wachowski nisu prvi iznijeli mogućnost da je planeta Zemlja tijekom nekoliko zadnjih tisućljeća pretvorena u svojevrsnu energetsku, vibracijsku tamnicu – o toj su temi pisali mnogi autori, od kojih je opsegom i kvalitetom možda najznačajniji britanac Daivd Icke. Ickeova tumačenja posljedice su temeljitog promatranja konkretnih zbivanja koja ukazuju na činjenicu da svijetom vladaju osobe koje ne žele istinski napredak, pravdu, slobodu ili jednakost, već tisućljećima sustavno iza kulisa rade na stvaranju globalnog totalitarnog sustava s jednom svjetskom vladom, jednom monetom, jednom vojskom i mikročipom usađenim u svaku osobu. Ovakav globalni fašizam visoko je sofisticiran – on nema vidljivog tiranina niti je lako uprijeti prstom u bilo koga i optužiti ga za manipulaciju. Tirani su odavno prešli iz vidljivog i otvorenog oblika vlasti u nevidljivi, skriveni oblik, a mase koje vjeruju da su slobodne lako je manipulirati.
Bilo kako bilo, većina ljudi ozbiljno posvećenih duhovnom razvoju ne mogu ne primijetiti da žive u svijetu koji je daleko od idealnog i sebi postavljaju pitanje zašto je tome tako. Mnogi se pod svaku cijenu žele prilagoditi svijetu, “kreativno se ostvariti u svakodnevnom životu”, ali taj će svakodnevni život ubrzo izvesti strateški manevar kojim će pokušati duhovnu osobu uvući nazad u svoje zakonitosti te je uvjeriti da je upravo bavljenje njegovim besmislicama ono što treba raditi. Izuzetno je važno koje se cigarete puše, koji tip mobitela posjeduje, koju marku traperica nosi ili što je učinila neka od osoba bez trunka inteligencije ili talenta u “reality show-u”, besramno nazvanom prema Orwelovom pojmu “Big Brother”. Jako je bitno i što misli crkva, koja se ne oglašava kada djevojčice zaražene AIDS-om (ne svojom krivnjom) ne mogu pronaći školu ili kada političari vrše bezočnu pljačku u privatizaciji, o jednom klaunu zvanom Marylin Manson. Globalna kampanja medija, filmske i glazbene industrije kojom se koriste svjetski vlastodržci kako bi ljude držali u svojevrsnom digitalnom koncentracijskom logoru nastoji nametnuti vrijednosti koje čovjeka drže na razini razmaženog petogodišnjeg djeteta.
Na koji način “Matrica” vlada ljudima? Možda je u svijetu masovne hipnoze ipak najbitnija ucjena vezana uz egzistencijalni strah. Strahom za vlastitu egzistenciju ili za živote vlastite djece lako je moguće prisiliti čak i vrlo inteligentne ljude na suradnju. Suvremeni životni sustavi tako su kreirani da borba za materijalnu egzistenciju za većinu ljudi predstavlja jedini životni sadržaj. Iako duhovni učitelji tvrde da svega ima dovoljno, da je vrlo lako izgraditi tehnologiju kojom je moguće olakšati čovjekove muke i stvoriti mu vrijeme za osobni razvoj, današnjim vlastodršcima to nije u interesu. Obilje znači da čovjek ima mogućnost izbora, a mogućnost izbora čovjeka čini slobodnim. Nasuprot tome, oni žele ovcu koja nema mogućnost izbora i koju će iscijediti do kraja. Stari sumerski tekstovi govore da je nekada, navodno u pretpotopno doba, čovjek živio i po 900 godina, iz očiju mu je sjalo svjetlo, mogao je lebdjeti, materijalizirati i dematerijalizirati, nije se rađao u mukama, a umirao je svjesno i bezbolno. Današnji se čovjek pretvorio u drhturavu, prestrašenu masu koja živi kao u kokošinjcu, a umire jadna i bespomoćna, daveći se u svojim tjelesnim izlučevinama. Egzistencijalni strah toliko paralizira i iscrpljuje čovjeka današnjice da on jednostavno nema vremena baviti se smislom života, odnosno uočiti njegov besmisao i pobuniti se. A to je upravo ono što vlastodržci žele – ovcu koja će raditi ne buneći se, koja će na kraju života za nagradu dobiti ručni sat te koja bi, po mogućnosti, nakon odlaska u penziju trebala čim prije umrijeti kako ne bi previše opterećivala državni proračun.
Dakle, svijet je nesavršen, život je nesavršen te je i čovjek nesavršen. No, takva situacija nije stvorena sama od sebe – svijet je, naime, planirano nesavršen. Stoga je očigledno da postoje vrlo konkretne osobe, udružene u javne ili tajne organizacije kojima je u interesu da svijet bude takav kakav jest i koje ne štede truda i sredstava kako bi doprinijele globalnoj dekadenciji. Ostali sve to pasivno promatraju, poričući očigledno, a neki se od pasivnih promatrača čak pretvaraju u aktivne goniče onih koji u čitavoj farsi ne žele sudjelovati. Naime, vlastodršci su u manjini, oduvijek su i bili. Ostatak svijeta je u većini, ali manjina vrlo vješto vlada većinom. Kako oni to čine? Fizički je nemoguće kontrolirati sve ljude (premda će mikročipovi koje nam uskoro žele usaditi omogućiti ostvarenje i takvog cilja). Upravo zato i ne treba imati fizička sredstva za kontrolu – ljude je potrebno na smrt prestrašiti, na primjer, kreiranjem navodnih terorista koji posjeduju “oružje za masovno uništenje” (koje u jednom Iraku nikad nije pronađeno), treba ih učiniti financijski ovisnima i držati u mentalnom kavezu sastavljenom od moralnih normi. Treba kreirati medije koji će ljudima ponuditi jeftinu zabavu i odvratiti pozornost od istine, a neke od ovaca treba pretvoriti u čuvare. Jednom kad se ljude nauči da kontroliraju jedni druge, tada je moguće posvetiti se mirno svojim (tajnim) planovima i njihovom provođenju u djelo.
Svjetski se vlastodržci, dakle, koriste se najrazličitijim metodama. Pored navedenih, evo što još o nekima od takvih metoda kaže David Icke u svojoj knjizi Children of the Matrix. Svjetski moćnici čine, između ostalog, slijedeće:”
– sistematski uništavaju ili skrivaju što je moguće više drevnog znanja, jer ono sadrži razumijevanje o tome tko mi jesmo i koja je istinska priroda života;
– po cijelom svijetu otimaju predmete, istraživanja i otkrića o drevnom skrivenom znanju, kako bi osigurali da ne bude nađeno ništa što bi moglo otkriti istinu o našoj prirodi i porijeklu te, ukoliko se pronađe nešto od značaja, potrude se da to nikada ne dođe do javnosti niti da istinska važnost takvog otkrića bude shvaćena;
– kreiraju religije kako bi sputali čovječji um, ispunili ga ograničavajućim vjerovanjima i inferiornošću, a ezoterijsko znanje prikazali “zlim”;
– kreiraju “znanost” koja priznaje isključivo fizičku realnost, poriče postojanje drugih životnih frekvencija i potiskuje znanje o multidimenzionalnom Jastvu; ovo se postiže nagrađivanjem onih koji se drže “partijske linije” te uništavanjem reputacije onih koji ne;
– kreiraju medije kako bi nam nametnuli realnost u koju oni … žele da vjerujemo; kako bi napadali, ismijavali, optuživali ili uništavali bilo koga tko predstavlja prijetnju njihovoj prijevari i iluziji o kojoj ovise;
– bombardiraju nas s orgijom tjelesnih podražaja i materijalizma u kojoj se uspjeh mjeri prema onome što posjedujemo, umjesto prema onome što jesmo;
– fokusiraju svjetsku pozornost i komunikaciju na fizičke stvari – novac, dobitke na lotu, posjedovanje te promoviraju opsesiju seksom kao tjelesnom, umjesto kao duhovnom iskustvu; seks baziran isključivo na strasti snižava našu frekvenciju zato što je samo tjelesan čin – seksualnost utemeljena na ljubavi podiže našu energetsku frekvenciju jer nas povezuje s unutarnjom iskrom čiste ljubavi;
– ispunjavaju našu hranu, piće, lijekove, vakcine, vodu, zrak i elektromagnetski okoliš kemikalijama i frekvencijama dizajniranim s namjerom da se potisne naša sposobnost doživljavanja multidimenzionalnog Jastva te s ciljem blokiranja kanala preko kojih više razine mogu komunicirati s fizičkom;
– manipuliraju našom DNK, direktno te drugim sredstvima kako bi prigušili povezanost s višim dimenzijama; plan vezan uz proučavanje genetskog koda, koji nam se prodaje u pozitivnom svjetlu kao način sprečavanja bolesti, ima mnogo zlokobniju pozadinu i motivaciju;
– kreiraju ratove i konflikte na svim razinama globalnog društva te osiguravaju financijsku ovisnost i nesposobnost kako bi nas držali u emocionalnim stanjima niskih vibracija kao što su strah, krivnja, gorčina ili frustracija; “
Energetska Matrica planete Zemlje programira se jednako kao što se programira kolektivno nesvjesno. Potrebno je stvoriti kritičnu masu informacija i tada one nastavljaju živjeti vlastiti život neovisno o programeru. Poznata priča o 101 majmunu dobro ilustrira kako se kolektivno nesvjesno programira. Naime, na jednom izoliranom otoku znanstvenici su zabilježili da je specifična vrsta majmuna počela prati voće u potoku prije negoli ga pojede. Na drugom otoku, bez fizičkog kontakta s prvim, ista je vrsta majmuna počela prati voće u vodi. Nakon još nekolicine identičnih primjera, primijećeno je da su svi majmuni te vrste počeli prati voće u vodi prije negoli ga pojedu. O čemu je ovdje riječ i kako je moguće da majmuni znaju što je otkrila njihova vrsta na miljama udaljenom otoku? Odgovor glasi – postoji energetska matrica koja obuhvaća sve pripadnike jedne vrste, a informacija se takvom energetskom matricom prenosi direktno, automatski, bez fizičke komunikacije. Do sada je ovaj primjer korišten kako bi se ilustrirao pozitivni utjecaj takozvane “kritične mase” – svijet se automatski mijenja nabolje u trenutku kada na njemu živi dovoljno osviještenih bića. Međutim, svjetski se vlastodršci ovom činjenicom koriste na druge načine – ubacujući putem medija u ljudsku energetsku matricu informacije koje ne doprinose napretku, već ograničenju svijesti. Stoga je Matrix ništa drugo nego kolektivno nesvjesno, odnosno polje kolektivne svijesti koje obuhvaća određenu vrstu. Onaj tko vlada poljem kolektivne svijest, vlada čitavom vrstom.
Kolektivno nesvjesno ljudskog roda, jednako kao i individualno nesvjesno, moguće je programirati i ono jest programirano. Na žalost, sve više strahom, nasiljem i niskim strastima, ograničavajućim vjerovanjima i predrasudama. Televizijom caruje fizička i emotivna nekrofilija – od sapunica koje se bave najmračnijim i najtoksičnijim aspektima emotivnog života, do kriminalističkih i forenzičarskih serija koje su televiziju pretvorili u crnu kroniku. Nije, naime, više dovoljno promatrati pucnjavu, sada treba gledaocima omogućiti uživanje u seciranju leševa ljudi ubijenih na najmonstruoznije načine. Vijesti kojima nas obasipaju su uglavnom loše jer kakva je to vijest ako nije loša? Ako nisu loše, vijesti su onda glupe – tko je oborio svjetski rekord u jedenju jaja i slično. A ako nisu loše niti glupe, onda se vijesti trebaju baviti životima taštih i ispraznih ljudi zvanih “celebrities”, koji svoju popularnost duguju nastupima u filmovima koji se također bave besmislicama ili promoviraju ubojstvo kao životni stil. Danas najpopularniji svjetski ljubavni par – Jolie/Pitt – u najnovijem filmu Mr and Mrs Smith glume dvoje simpatičnih plaćenih ubojica. Kako li je to samo slatko.
Svijet je, naime, potrebno prikazati kao krajnje opasno mjesto, ljude treba zastrašiti i navesti ih na prihvaćanje bilo kakve zaštite. Na nedavnom znanstvenom skupu održanom u Hrvatskoj glavna je tema bila tehnologija budućnosti i njen utjecaj na okoliš. Na skupu se ozbiljno raspravljalo o ideji implantiranja ljudi mikročipovima – za i protiv, koje su moguće posljedice, itd. Kad se na ozbiljnom znanstvenom skupu raspravlja o mikročipiranju ljudi, tada je očigledno da ova tehnologija pred vratima i da je samo pitanje vremena kada će prijeći u masovnu upotrebu. U Americi je mikročipiranje već počelo, ali za sada na dobrovoljnoj bazi, s velikom propagandom o prednostima takvog postupka. Ono što ljudi ne shvaćaju jest da mikročip ne služi samo za jednosmjernu komunikaciju – osobe s kompjutorom; moguće je također preko centralnog kompjutora komunicirati s osobom, utjecati na njeno emocionalno i mentalno stanje te, ukratko, modelirati je po želji. Zašto ne – pa svijet je toliko opasno mjesto – prijete mu međunarodni teroristi “oružjem za masovno uništenje”, prijete mu kriminalci, tajfuni, tsunami, unutarnji i vanjski neprijatelj, “sile zla”, bolesti za koje “nema lijeka”, ratovi koji nastaju “slučajno”, usamljeni luđaci koji “slučajno” naoružani upadaju u škole i pucaju po djeci, a neprijatelj je i čovjekova iracionalna priroda koju treba ukrotiti, uniformirati i držati pod kontrolom kako ne bi svojom znatiželjom, suvišnim pitanjima ili ne daj Bože drugačijim mišljenjem ugrozila njegovu osobnu stabilnost te stabilnost zajednice. Mikročip sve sređuje, u njemu su pohranjeni svi podaci – od zdravstvenog kartona do bankovnog računa, a čovjeka je moguće locirati u bilo kojem trenutku ne bi li se, jadan, negdje izgubio pa nastradao.
Promatranjem svijeta na ovakav način lako je postati malodušan. Što ja, “običan čovjek” bez moći, mogu učiniti da se situacija promijeni? Ukoliko prihvatimo činjenicu da svijet nije slučajno ovakav kakav jest, da ga netko smišljeno kreira takvim, neki bi ljudi možda smatrali da treba reagirati agresivno – gdje je neprijatelj i koga treba rušiti? No, iako ovo može zvučati paradoksalno, neprijatelja nema u vanjskom svijetu. Kad svijetom vlada manje od jedan posto čovječanstva, onda je očigledno da je neprijatelj isuviše beznačajan da bi ga se otvoreno napadalo. Neprijatelj je uspio od nas samih učiniti vlastite neprijatelje. Zato treba mijenjati sebe. Rad na ostvarenju cjelovitosti te oslobađanju od destruktivnih utjecaja negativnih aspekata kolektivnog nesvjesnog – na ovaj ili onaj način – jedina je konstruktivna alternativa masovnoj hipnozi. Sustavi osobnog razvoja kojima se osobno bavim konkretan su i praktičan put do unutarnjeg oslobođenja. Također, direktan put do slobode jest put odustajanja od sudjelovanja u ludostima suvremenog svijeta. Iako u Iraku nije pronađeno “oružje za masovno uništenje”, gomila američkih djevojaka i mladića ipak podliježe masovnoj hipnozi i odlazi u Irak. Nije teško vidjeti istinu i odustati od sudjelovanja u fašističkoj okupaciji strane zemlje, ali tu su, naravno, ekonomski razlozi (ucjene) i ljudi kojima je možda i jasno što se događa postaju žrtve ideje o brzoj i lakoj zaradi. Autorica citata s početka ovog članka u stanju je vidjeti istinu o jednom od aspekata američke politike jer iako je Amerika divna zemlja s visokim stupnjem demokracije te s izuzetno mnogo izvanredno kreativnih i sposobnih ljudi, ono što ona radi u Iraku i nekim drugim zemljama danas i u nedavnoj povijesti nije ništa drugo do pljačka. Moralno je ne sudjelovati u takvoj pljački i ne ići u rat. Ako je američkom vodstvu do rata, neka ono zauzme prve linije fronte.
Da ne bi ispalo da kritiziram Ameriku, nesvjestan što se događa ispred vlastitog praga, moram reći da se i u Hrvatskoj također odigrava pljačka na svim nivoima, od one u privatizaciji pa sve do rasprodaje zemlje stranim koncernima. Hrvatski se političari bave mitskim “ulaskom u Europu” kao najbitnijim aspektom unutarnje politike – dakle opet “boljom budućnošću” koja u nekom neodređenom vremenu čeka osiromašeni puk, dok naši političari udruženi s bjelosvjetskim poslovnim predatorima u konkretnoj sadašnjosti pune vlastite džepove hrvatskim bogatstvom. I tako dalje, primjeri su brojni. Stoga je kritična masa koju treba stvoriti upravo kritična masa osviještenih i probuđenih ljudi, onih koji posjeduju unutarnju cjelovitost i za vlastitu sreću im nije potreban Red Bull, Walter Wolf, časopis Glorija ili mržnja prema susjedima, odnosno rat protiv države na drugom kraju planete. Ljudska kreativnost neizmjerna je, ali treba je osloboditi. Jedini način jest sustavni rad na vlastitom razvoju, rad na već spomenutoj unutarnjoj cjelovitosti, integritetu i samostalnosti. Sretnim ljudima ne treba niti rat, pogotovo kad je namješten, niti sustavi unutarnjeg ispunjenja koji ga u stvari uništavaju. Preobrazba od ovce koja je ovisna o besmislicama do samostalnog kreatora vlastitog života moguća je, danas više i lakše nego ikada. Rastvaranjem unutarnje ovisnosti i hipnotiziranosti moguće je ostvariti ideal doba koje je pred nama – mirnu preobrazbu globalnog sustava od skrivenog totalitarizma u društvo slobodnih, kreativnih individua.
Očigledno je također da niti lažni bog nije samo tiranin – znakovi dani u Bibliji jasno ukazuju da je netko namjerno ostavio tragove razumijevanja, odnosno nagovještaj mogućeg izlaska. Ako su svijet stvorili lažni „bogovi“ s namjerom da učine čovjeka neslobodnim, a u rajski vrt postavili drvo spoznaje, tada je moguće da uzimanjem plodova s drveta spoznaje i ljudi postanu kao „oni“. S druge strane, Castanedina knjiga zove se „Orlov Dar“, a ne „Orlov zatvor“ – u daljnjem tekstu Pravila naguala govori se o tome da orao čovjeku daje takozvanu „minimalnu šansu“ da se osvijesti i oslobodi zemaljskih okova. Ako takve prilike dolaze i od samih potencijalnih tamničara, šteta je ne iskoristiti ih i ostati usidren u ograničavajućoj realnosti u kojoj je ljudsko biće ništa drugo do hrana onima koji su svjesniji od njega. Gnostici tvrde kako je svijet stvorio lažni polubog, ali je barem polovica Kreacije stvorena od pravog Boga, odnosno izvornom pozitivnom intencijom te ispunjena istinskom božjom supstancom. Prilika, dakle, postoji, a na nama je da odaberemo da li će naš život određivati malograđanska politika, religija, estrada i mediji ili izvorni kreativni impuls. Prema svim relevantnim pokazateljima, čovjek je moćno i zanimljivo biće naučeno vjerovati da je glupo i isprazno. Kojoj ćemo od ovih dviju mogućnosti prikloniti sve manje ovisi o vanjskim utjecajima. Odabir je na nama.
Tomislav Budak, listopad 2005.