RAJ ILI PAKAO!?! prvi dio

„Dobri ljudi postaju zli, a zli još i gori!“

Ida Klemenčić,
9 godina,
na svojoj Facebook stranici

Ne znam jeste li primijetili da se vrijeme ubrzalo. Dani, mjeseci i godine kao da lete, a takvo se ubrzanje vjerojatno po prvi puta moglo primijetiti negdje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Možda je počelo i prije, ali se svakako intenziviralo tijekom devedesetih, da bi prva dekada novog milenija jednostavno postala nalik nečemu što je zahvatio tornado – vrijeme ne leti, ono juri! Evo i mogućeg objašnjenja zašto je tome tako. Ako 2012. godina predstavlja kraj jednog ciklusa i početak novog, tada je više nego jasno zašto se vrijeme ubrzalo. Naime, praksa je pokazala da svaki vremenski određen proces u početku teče „sporo” (barem kada ga usporedimo s njegovom drugom polovicom), ali se zatim ubrzava, da bi zadnja četvrtina procesa protekla gotovo duplo brže negoli njegova prva četvrtina. Na primjer, odete li na putovanje koje će sveukupno trajati dva tjedna, prvi će tjedan vjerojatno proteći relativno sporo, ali se vrijeme kreće ubrzavati nakon što otpočne drugi tjedan, da bi zadnji dani jednostavno proletjeli. Nakon što se vratite kući započinje novi ciklus i vrijeme opet protječe sporije, no približavanjem godišnjeg odmora ono se opet ubrzava. Odete li na godišnji koji traje tri tjedna, i tada ćete primijetiti da vrijeme isprva teče sporo i čini se kao da odmor neće nikada završiti, ali kako se krećete prema zadnjem tjednu vrijeme počinje teći brže, da bi zadnjih dana jedva stigli obaviti sve što ste željeli.

Ista je stvar i s velikim vremenskim ciklusima kao što je, prema majanskom kalendaru, jedna kozmička godina koja traje 2600 godina. Takav period navodno završava 21. 12. 2012. (ili tu negdje) i zato se vrijeme ubrzava. Ili se barem ubrzava naša subjektivna percepcija, ali ionako je svejedno što oblikuje percepciju; bitno je kakve posljedice određen oblik percepcije izaziva. Nešto se kuha, u to nema sumnje, no pitanje je – što točno? I što će sve prethoditi početku novog ciklusa. E, o tome govori ovaj članak – i o mogućem ishodu transformacije kroz koju prolazimo, ali i o procesima koje možemo očekivati u sljedećih nekoliko godina, prije negoli se transformacija okonča.

Naime, ako niste primijetili ubrzanje vremena, svakako ste primijetili da se zlo utrostručilo i da je situacija na planeti sve gora. Gora je i u našoj državi, pogotovo u njenom glavnom gradu. O tome kako se kriminal oteo kontroli, ali kako su se i takozvani „obični ljudi” prepustili svojim destruktivnim impulsima, ne treba trošiti riječi – to je očigledna činjenica. Možda ste primijetili kako se neki vaši prijatelji ili članovi obitelji počinju ponašati iracionalno, odnosno blesavo, te da od nekada prisebnih ljudi previše očekujete ukoliko apelirate na razum. Zato i nije toliki problem samo u organiziranom kriminalu, već i u suptilnom nasilju – emocionalnom, mentalnom i spiritualnom – za kojim mnogi ljudi posežu nastojeći riješiti svoje probleme ili olakšati patnju. No, nasilje samo stvara novo nasilje, ono ne rješava ništa, ali ljudi to još ne shvaćaju. Zato će, kako sada stvari stoje, nasilje u sljedećih nekoliko godina biti još i veće. Nije ovo što gledamo na televiziji sve – bit će, na žalost, i gore. Postoji i vrlo snažan razlog za tako nešto, a on leži ni manje ni više negoli u strukturi svemira u kojem živimo.

I globalna situacija nije ništa manje blistava. Umjesto da tehnološki napredak, udružen s idejom demokracije, donese boljitak, izgleda da donosi samo – gubitak. „Svijet je u krizi”, vrište mediji na sve strane, nastojeći zastrašiti publiku. Ekonomsko rasulo, namjerno iskrojeno, neposredno je sredstvo proizvodnje kaosa. Na temeljima takvog kaosa svijetu će biti ponuđen „novi svjetski poredak” – do sada najperfidniji oblik globalnog totalitarizma. No, prije negoli se ponudi rješenje, treba stvoriti problem te ga napuhati do maksimuma. Nasilje koje se utrostručilo jedan je od „problema” za koji će se kasnije pronaći rješenje, vjerojatno radikalno. Zato je i u „razvijenom” svijetu nasilje sveprisutna pojava, i tamo prisutnost kriminala prelazi svaku granicu. No, niti nasilja ne bi bilo u ovolikoj mjeri da ne postoje mediji koji ga potiču i napuhavaju te postaju neposredno sredstvo izazivanja kaosa. Više je nego očigledno da količina neukusa, gluposti, primitivizma i jeftinog senzacionalizma u medijima nikad nije bila veća. Kako su mediji u rukama velikih korporacija, tako je jasno da ne mogu biti objektivni, govoriti istinu ili promovirati izvorne vrijednosti. Mediji služe propagandi korporacijskog svjetonazora i ničemu drugome. Kako svjetski, tako i domaći.

Svjedoci smo i dekadencije umjetnosti. Kvaliteta filmova opada, obrnuto proporcionalno njihovoj tehničkoj raskoši. Da nema izvanrednih crtanih filmova s dubokim i istinski vrijednim porukama (pogledajte, na primjer, Kung Fu Pandu), mogli bismo reći da je i filmska industrija postala samo najobičnije sredstvo korporacijske propagande. Možda je najgori od svega James Bond koji je u najnovijem obličju izgubio svaki šarm, erotičnost i ljudskost. Postao je ništa drugo do „korporacijski kanibal”, kako takve ljude opisuje pjevačica Grace Jones u svojoj izvanrednoj pjesmi s jednako tako dobrog novog albuma. Da nema osoba poput nje i glazbena scena bila bi najjadnija od svog nastanka. Njome danas vladaju osobe poput Jay Z-a ili Kanye West-a, a oni su ništa drugo do glasnogovornici „novog svjetskog poretka”, jednako kao i njihova prethodnica Madonna ili nova uzdanica Beyonce. Jay Z je i vlasnik izdavačke kuće zanimljivog imena – „Rock-a-fella Records“! Rockafella? Kako li se ono zove osoba koja sebe i svoju obitelj navodi kao predvodnike „New World Ordera”? Možda David Rockefeller? Mislim da nema razloga za zabrinutost – riječ je o pukoj koincidenciji – tko god ovdje vidi neku vezu mora da je paranoidan! I ne samo to – negativan, jer ukazuje na negativnosti. Ne, mora da je i on dio te ekipe jer kako bi mu „oni” inače dali da slobodno piše ovakve stvari!
 

              
Pogledate li kakvom se simbolikom navedene osobe služe, nije teško zaključiti na kojem valu surfaju i čega su sredstvo. Iako im je glazba dosadna i stupidna, u današnje pop zvijezde industrija ulaže ogromna sredstva. Da, cilj je glazbene industrije zatupiti i zaglupiti slušaoce. I glazbenu industriju vode velike korporacije (mislim da formulacija „industrija”  dovoljno govori o čemu je ovdje riječ), a njihov cilj je novac zarađen ne na kreativnosti i inventivnosti, već na umjetnom kreiranju stilova, „inn-ova” i „out-ova”. No, nije novac i konačni cilj – on je samo sredstvo – konačni cilj je kontrola nad scenom i njena upotreba u okultne svrhe, kao sredstvo programiranja i kontrole uma. Pored zaglupljivanja, cilj je svjetskih vladara požnjeti energiju koju mase ili pojedinci oslobađaju slušanjem glazbe njihovih pulena, odnosno oslobađanjem emocija na velikim festivalima i hepeninzima kao što je bio Live Earth. Da, kada se kod velikih masovnih događaja, praćenih velikim uzbuđenjima ili čak masovnom histerijom, koriste određeni simboli, tada sva energija oslobođena tijekom festivala ili koncerta ide onima koji se služe takvim simbolima. Tko koristi oko u trokutu ili lik Bafometa mislim da danas već znaju svi. Ako ne, sve je već rečeno u knjigama Davida Ickea ili video zapisima Jordana Maxwella ili Michaela Tsariona – informacija postoji i zato nema razloga za ispriku.

 

Da mnoge stvari nisu takve kakve nam ih televizija i novine serviraju dovoljno govori činjenica da je danas potpuno jasno kako je tornjeve WTC-a srušila kontrolirana eksplozija, premda su na televiziji rekli da je to učinio Osama Bin Laden i njegovi teroristi. Ovakvog je mišljenja, naime, i bivši talijanski premijer Francesco Cossiga, a izrazio ga je u intervjuu najprodavanijim talijanskim novinama Corriere della Serra. Nije, dakle uopće riječ ni o kakvom „teoretičaru zavjera”. Zanimljivo da ovakve vijesti, čak i kada dopru do mainstream medija, bivaju kompletno ignorirane od novinskih agencija te ostaju izoliranim slučajevima koje je, doduše, moguće pronaći na Youtube-u, ali narod ionako ne vjeruje ničemu što nije bilo u Dnevniku pa internetski portali još uvijek nemaju moć promjene općih stavova. Evo još jedne slične zanimljive činjenice – bivša pakistanska premijerka Benazir Bhutto je prije svoje smrti izjavila poznatom britanskom novinaru Davidu Frostu da je Osama Bin Laden odavno ubijen. Što se s gospođom Bhutto dogodilo par mjeseci kasnije znamo svi. Dakle, možda stvari nisu onakvima kakvima ih prikazuju mediji. Možda glazbena scena uopće ne bi trebala biti učmalom – možda ona upravo takva nekome odgovara. Nisu glazbenici izgubili inspiraciju, već inventivna, ne-hipnotička i ne-zaglupljujuća glazba ne odgovara šefovima glazbenih korporacija koje, kao i sve ostale korporacije, služe jednom zajedničkom cilju – kreiranju globalnog totalitarizma.

Niti duhovna scena danas nije puno bolja. Svodi se na „nove” sustave osobnog razvoja koji ne idu u dubinu, već uz veliku pompu pružaju uglavnom tehnike koje nude instant iscjeljenja ili rješenja. Nekada je velik broj ljudi posjećivao Intenzive prosvjetljenja ili išao na dugotrajne meditacije na kojima su provodili dane i sate radeći na duhovnom iskustvu, a danas je glavni štos poneka „instant metoda” koja, kao, radi na uzrocima ljudskih problema i rješava ih za par sekundi?!? Metode i sustavi na kojima se može naučiti stvarno raditi na uzrocima bolesti ili emocionalnih problema danas također postoje i izrazito su pristupačne, ali na njih dolazi mali broj ljudi, dok će na „Instant Healing” rado doći deseci površnih i lijenih jadničaka, spremnih isporučiti voditelju solidnu sumu novca za mačka u torbi. Nikakav instant healing, pa bio on „delta”, „omega” ili „magnified” ne može trajno ukloniti nečiji problem. To može samo, jedino i isključivo rad na uzrocima problema, praćen preuzimanjem odgovornosti za promjenu koju treba napraviti da bi se problem riješilo. Jedino ukoliko želimo učiti od vlastitog problema i svladati lekciju koju donosi, on biva riješen trajno, odnosno jednom za svagda. Sve je ostalo prijevara ili možda dobronamjerna površnost, utemeljena na nedovoljnom znanju.

No instant metode (protiv kojih osobno nemam ništa jer ih i sam primjenjujem, ali sam svjestan njihovog dometa) čak i nisu zadnji modni krik ljudske duhovne površnosti, jer one barem zahtijevaju kakav-takav rad. Najveća ludost jesu tvrdnje nekih „new age” guruića koji smatraju da je vrijeme rada na sebi prošlo i da ne treba raditi ništa (?!?), samo se, kao božji voleki, „prepustiti i čekati”. Što? Koga? Novog mesiju, Baracka Obmanu? Barack Obama je lažni mesija, plaćenik svjetske elite koja je prvo na vlast postavila „idiota”[2] Busha (lošeg policajca), a sada ga zamjenjuje „pametnim” i lijepim Obamom (dobar policajac) koji će nas „sve spasiti”. S Obamom imamo sve šanse ući u pravi globalni fašizam – on će biti puno, puno gori od Busha. Nažalost.

Netko bi na sve ovo rekao, misleći da se izražava samo metaforički – „sve je otišlo k Vragu”! No, što ako ovdje nije riječ o metafori, već o precizno shvaćenoj činjenici? I gdje je to mjesto koje zovemo „k vragu”? Ima li ono i neku konkretnu poziciju? Je li ono u nama ili izvan nas? Idemo li mi k njemu, ili vrag dolazi nama? U pokušaju da ovakvim zbivanjima dadem prepoznatljive koordinate, odnosno da razjasnim njihovo porijeklo i svrhu, ovoga ću se puta poslužiti metafizičkim, čak i mističnim modelom. Umjesto da svjetska zbivanja imaju svoje uzroke samo u djelovanju vidljivih sila, odnosno logičnih materijalnih procesa kao što je nastojanje svjetske elite da stvori globalni totalitarizam (i u tom se cilju služi mnogobrojnim mehanizmima o kojima sam već govorio u članku pod imenom Novi svijet), ili u globalnoj transformaciji koja se događa zbog završetka jednog dugotrajnog vremenskog ciklusa i početka novog, zašto ne bismo navedene procese promotrili iz još jednog kuta.

Naime, svemir u kojem živimo strukturiran je prema nivoima. Nisu svi na istom stupnju razvoja – o tome dobro govore narodne poslovice kao što je „nije za guske sijeno” ili „što je za cara, nije za govedara” ili „popu pop, a bobu bob” ili „ne bacajte biserje pred svinje da se ne vrate i ne rastrgnu vas” i tako dalje. Niti smo svi isti, iako je naša izvorna suština istovjetna, niti smo svi na istom stupnju osviještenosti, iako svi posjedujemo jednak potencijal za potpunu svjesnost. Razlike postoje jer je univerzalna Jednost o kojoj svi toliko govore utemeljena na jedinstvu u raznolikosti, a ne uniformnoj istovrsnosti. Ista je stvar i s razinama ostvarenosti – kao što svatko nije na istom stupnju svijesti, nije niti na istom stupnju ostvarenosti, odnosno sposobnosti realizacije svijesti koju je stekao. Postoje, dakle, različiti stupnjevi svijesti, ali i različiti stupnjevi zrelosti. Postoji emocionalna, spiritualna ili intelektualna zrelost i sve tri su bitne za stupanj ostvarenosti. Misliti da nešto možemo nije isto kao i moći, premda mnogi ljudi brkaju stupanj svijesti sa sposobnošću življenja iz takve svijesti, odnosno njene praktične realizacije u svakodnevnom životu.

No kakva god bila njena struktura, Kreacija (manifestirani i nemanifestirani univerzum zajedno, odnosno „sve što postoji”) ima svoje nivoe i oni su potpuno prirodni, da ne kažem logični. Kreacija u svom izvornom izdanju, onakva kakva je stvorena od „Kreatora”, isto je što i „kraljevstvo nebesko, „raj” ili „utopija”. Takva „utopija” postoji, ona je potencijalno tu i moguće je ostvariti je. Ona je uzor ljudima, nacrt ili matrica prema kojoj je moguće kreirati život na Zemlji. Tijekom povijesti pojavljivale su se osobe koje su ostatku populacije nastojale ukazati na takvu matricu, odnosno podsjetiti ih na postojanje ispravnog načina življenja. No, zanimljivo da ljudi obično ubijaju takve osobe. Stoga je za zaključiti da je ustrojstvo zemaljskog života očigledno utemeljeno na „Matrixu” koji nije prirodan, jer da jest, ne bi bilo potrebe za podsjećanjem i ispravljanjem. Kako izgleda prirodni nacrt, što on sve može uključivati, a kako izgleda neprirodan? Evo kako.

Prvo i osnovno, izvorna matrica je skladna, uravnotežena i dobra baš takva kakva jest. Najbolje je da je baš takva, a ne drugačija, jer je kao takva optimalna za lekcije koje duša uči u ljudskom obličju. I u Bibliji se o kreiranju svijeta uvijek govori kao o kreiranju „nečeg dobrog” – u takvome stilu pisan je cijeli početni dio Knjige Postanka:

Pa da, upravo je ovakav svijet, takav kakav je izvorno stvoren – dobar. Ne dobar, najbolji mogući. I čovjek je dobar upravo takav kakav jest – s glavom, rukama i nogama, prstima, kralježnicom i kralješcima postavljenim upravo tako kako su postavljeni. A ni ljudske grudi obično nisu loše – dobre su baš takve kakve jesu! Na žalost, ne i svima, neke bi u njih stavljale silikone. Je li to dobro? Pa ne znam, meni nije… Ili one užasne silikonske usne – na njih ne bih ni bicikl naslonio, a kamoli nešto drugo (ne želim to niti izraziti…). Da, neki nisu zadovoljni s prirodnim, neki bi nešto drugo. E, tu leži korijen mnogih zala, odnosno problema koji muče čovjeka. Kao što kaže dobri stari Tao Te Čing – „svo zlo nastaje iz nezadovoljstva postojećim”. I priroda je „dobra” takva kakva jest, i nije dobra kad nije onakva kakva je izvorno kreirana. S prirodom nema nikakvog problema – ukoliko je dobro proučimo i živimo usklađeni s njome, ona je dobra. Ukoliko je pak želimo mijenjati, i to na kojekakve frankeštajnske načine, ona nije dobra.

Dakle, priroda jest dobra, prirodna ljepota je dobra, čovjek je dobar takav kakav je izvorno stvoren. No, što je još „dobro”, osim našeg fizičkog aspekta? Dobra je i ljubav. A dobra je zato što upravo ona predstavlja čuvenu „petu dimenziju” o kojoj ezoteričari pričaju. Pored prostora sa svoje tri dimenzije (visine, širine i dubine) te vremena kao poznatih dimenzija, postoji i peta dimenzija čovjekovog postojanja. O njoj se ponekad govori kao o svijesti, energiji, svjetlosti, ali ja bih je nazvao pravim imenom – to je univerzalna, bezuvjetna ljubav koja jest i fizikalna sila. Evo i zašto – naime, pored biološkog opstanka, što je u primarnom fokusu ljudskoga bića? Ljubav. Pogledajte oko čega se vrte ljudski životi, umjetnost, glazba, filmovi, a pogotovo tv-sapunice. Oko međuljudskih odnosa i mogućnosti (ili tragične nemogućnosti) da čovjek kroz odnose manifestira ljubav.

Talijanska astrofizičarka Giuliana Conforto odavno je suptilne fizikalne sile, kao što je slaba nuklearna, okarakterizirala kao ljubav – u mirovanju ili u akciji. Ona smatra da su od ljubavi kao supstance sazdani i temeljni elementi na kojima je izgrađen naš univerzum – vatra, voda, zrak, zemlja i eter. Takvi elementi tvore sav materijalni svemir, ali također i nematerijalne svjetove koje nazivamo rajskima („sferama višeg astrala”). Ljubav u svojoj inverziji – izražena kao mržnja i srodne joj emocije – tvori svjetove pakla ili „nižeg astrala”. Iako se nekome može činiti da je riječ o apstraktnim sferama koje nemaju nikakve veze sa zemaljskom, istina je upravo suprotna – ono što se danas zbiva sa svijetom izravna je posljedica borbe ovih dviju razina za utjecaj na zemaljska bića i zbivanja. Iz tog je razloga dobro poznavati karakteristike i strukturu ove dvije sfere, kako bismo ih znali prepoznati i uključiti (kad je riječ o sferama višeg astrala) ili isključiti (kad jer riječ o nižem astralu) iz našeg svakodnevnog života.

Prilikom opisa rajskih sfera, odnosno izvorne verzije Kreacije, i njihove inverzije koristit ću se modelom zvjezdanih centara koji sam iznio u svojoj novoj knjizi (Transformacija karmičkih obrazaca, knjiga prva), a prije toga u članku posvećenom anatomiji energetskih centara. Zvjezdani nivo povezan je s izvornom suštinom našeg bića. Iza aure i čakri kao sredstava energetske komunikacije te iza hara nivoa kao razine u kojoj nailazimo na svijest o svojim ciljevima te akumuliramo energiju potrebnu za njihovo ostvarenje, nalazi se zvjezdani nivo koji predstavlja razinu naše izvorne prirode. Na zvjezdanom nivou nalazimo našu pravu individualnu suštinu, neovisnu o egu, duši i svim ostalim razinama osobnosti. Naš istinski identitet jest naša božanska priroda. Ova priroda ima trideset i tri osnovnih tonova ili aspekata koji se manifestiraju kroz jednak broj zvjezdanih centara. Zvjezdani centri pred nama otkrivaju fascinantan svijet naše izvorne prirode, sa svim njenim neograničenim potencijalima. Energija zvjezdanih centara provlači se kroz sve energetske centre na nižim razinama te kroz sve stanice i atome našeg fizičkog tijela. Tako zvjezdani centri nisu samo točke energetske komunikacije ili akumulacije – to su centri koji, kao i zvijezde, sami zrače vlastitu energiju.

Za razliku od aure koja se hrani pranom, odnosno hara nivoa i svjetlosnog tijela koje se hrani čistom svjetlošću, energija zvjezdanog nivoa je nevibrantnog karaktera. Dok bioenergiju (pranu) i svjetlo još uvijek krasi proces, odnosno oscilacija, energije zvjezdanih centara ne osciliraju i ne vibriraju. One su jednostavno nevibrantne, statične i sveprisutne te se doživljavaju više kao svijest, a manje kao energetski protok. Iz tog je razloga energetski rad na zvjezdanom nivou izrazito jednostavan, no to nije tema ovog članka pa ću je za sada preskočiti. Svejedno, bitno je znati da premda zvjezdani nivo krasi nepostojanje procesa, postoje energije takvog nivoa i moguće ih je s uspjehom koristiti u energetskom radu. Svi zvjezdani centri tvore i vrlo suptilno energetsko tijelo, zadnje u nizu prije samoga jastva. Nije ovdje riječ više ni o kakvoj auri, a niti o svjetlosnom tijelu, već je riječ o zvjezdanom tijelu i treba ga znati razlikovati od ova dva.

Zvjezdano tijelo obuhvaća sve zvjezdane centre pa s obzirom na to da ih ima 33 i nižu se iznad čovjekove glave s razmakom od desetak centimetara između svakog, takvo tijelo proteže se najmanje desetak metara oko čovjeka. Ono izgleda kao transparentna masa ispunjena zvijezdama, slična čistom noćnom nebu, ali s ljudskim konturama. Zvjezdani centri naša su izravna veza s rajskim sferama i neću ih posebno opisivati, već ću govoriti samo o sferama i njihovim temeljnim karakteristikama. Iako se rajske sfere obično vežu za posmrtna stanja i razine postojanja, one se također isprepliću sa zemaljskom. Ista je stvar i sa sferama pakla – i one se nastoje ispreplesti sa zemaljskima. Nije, dakle, iskustvo ovakvih razina moguće ostvariti jedino nakon smrti fizičkog tijela – ono je moguće i ovdje, u svakom trenutku. Upravo zato i postoje zvjezdani centri – oni su medij kontakta i manifestacije rajskih razina u fizičkoj realnosti. Zato ih i treba poznavati i koristiti jer je jedan od konačnih ciljeva ljudskog postojanja upravo to – izjednačiti “kraljevstvo nebesko” sa zemaljskim. Premda većina ljudi misli da ustrojstvo sadašnjeg svijeta nema alternativu, činjenica jest da je ima. Evo i koju.