U ovom članku neću se baviti novim temama. Njegova je namjera sumirati ideje koje leže iza uzročne terapije, a njih ste već mogli pronaći u mojim prijašnjim člancima i knjizi, doduše razbacane i postavljene u drugačiji kontekst. Ovdje ću teorijsku dimenziju uzročne terapije još jednom izložiti na što je moguće jasniji način jer vidim da i dalje vlada velika konfuzija kad je riječ o uzročnim terapijskim modelima – i kod klijenata, ali i kod terapeuta. S obzirom da sam na otkrivanje i razvoj takve terapije potrošio gotovo trideset godina vlastitog života, smatram da moja otkrića (naravno, i ne samo moja) mogu biti od koristi ljudima koji žele kvalitetno raditi na svome osobnom i duhovnom razvoju, odnosno riješiti neki akutni ili kronični problem.
Dakle, kad je riječ o sustavima iscjeljivanja kojima se bavim, pogotovo o Transformaciji karmičkih obrazaca, ljudi me često pitaju zašto se bavim baš takvom vrstom terapije, što je to u mojem načinu rada različito – ili bolje – od ostalih metoda alternativne medicine. Ono što je bitno drugačije jest usmjerenost prema istinskim uzrocima ljudskih problema. Gotovo svi sustavi liječenja, od službene medicine pa do najrazličitijih alternativnih metoda, bave se tretiranjem simptoma. Kad je riječ o oficijelnoj medicini to uopće nije upitno – ona ljudsko tijelo i psihu promatra kroz prizmu biokemijskih procesa i ne odstupa od percepcije čovjeka kao jedino i isključivo materijalnog bića. Stoga lijekovi koje proizvodi farmaceutska industrija nipošto ne tretiraju uzroke ljudske problematike, već samo saniraju posljedice biokemijske neravnoteže u tijelu. Čak i kad je riječ o psihijatriji stvar je manje-više ista – i ona se uglavnom bavi suzbijanjem simptoma, dakle potiskivanjem nepoželjnih emocionalnih i mentalnih reakcija. Tek kad precizno definiramo uzroke bit će vidljivo koliko je akademska medicina daleko i od samog poimanja uzročne domene, a kamoli njenog tretiranja.
I mnogi alternativni sustavi liječenja tvrde da liječe uzroke, ali to jednostavno nije točno. Iako kvalitetne škole komplementarne medicine ne čine štetu ljudskom organizmu (kao što to mogu učiniti metode službene medicine), niti one ne tretiraju uzročnu domenu nego samo na prirodan i ne-štetan način (bez nepoželjnih nuspojava) tretiraju dublju razinu simptoma. Na primjer, tradicionalna kineska medicina (akupunktura) ili homeopatija idu korak dalje od alopatske medicine i prepoznaju postojanje ljudskog energetskog polja i bioenergije te se bave korekcijom protoka i kvalitete životne sile u suptilnim tijelima, mijenjajući na taj način i čovjekove biološke, emocionalne i mentalne reakcije. No i kvaliteta te protok životne sile također spadaju u simptome ljudskih problema, a ne uzroke, premda će većina pripadnika ovih tradicija tvrditi suprotno. Ista je stvar i s negativnim emocijama i mislima potisnutim u podsvjesni um, kojima se bave brojni new-age sustavi misleći da time sigurno rade na uzrocima. Ne rade, jer istinski uzroci problema nisu ni nepoželjna tjelesna stanja, ni poremećaj protoka životne sile, niti negativni emocionalni ili mentalni obrasci, ali je činjenica da životna sila i subjektivna emocionalna stanja svakako utječu na čovjekovo psihofizičko stanje i da prepoznavanje njihove dinamike svakako predstavlja bitan korak naprijed u razumijevanju dimenzija postojanja, što ima i izravan efekt na kvalitetu i stabilnost terapijske intervencije.
Iako sam se izjavom da bioenergetika ne liječi uzroke ljudskih problema postavio kritički prema sustavima i školama koje se bave korekcijom životne sile, odnosno liječenjem energetskih tijela i struktura na prirodan način, želim naglasiti da takve sustave ne smatram nepotrebnima ili lošima. Ne smatram nepotrebnima ni intervencije ostalih alternativnih škola liječenja, a niti određene intervencije oficijelne medicine. I osobno sam praktikant energetske medicine, od Reikija do Bioenergetike, a kreirao sam i vlastiti sustav energetskog iscjeljivanja pod imenom Intencijska energetika. Itekako sam svjestan efikasnosti kvalitetnih bioenergetskih intervencija te njihove nezamjenjivosti u terapijskom procesu. Postoje, naime, suptilne energetske strukture i mase u našim energetskim tijelima koje niti rad na istinskim uzrocima neće promijeniti, odnosno rastvoriti i iscijeliti. Kao što u procesu izlječenja od teške bolesti svi aspekti našeg života i postojanja moraju biti uključeni ukoliko želimo stabilnu intervenciju (bez recidiva, odnosno povratka bolesti), tako moraju postojati i intervencije koje će tretirati naša energetska tijela. Bez takvog djelovanja neće nam puno koristiti svijest o uzrocima, jednako kao što svijest o načinu na koji smo se naboli na trn neće izvaditi trn iz naše noge. Stoga je povremeno potrebna i specifična praktična intervencija nad simptomima, često vrlo jednostavna, kojom ćemo odstraniti ili popraviti nepoželjan utjecaj, pogotovo kad je riječ o fizičkim problemima.
Pa ipak, nikakva intervencija nad simptomima neće doprijeti do uzroka. I ja bih volio da hoće, ali – žao mi je – neće. Pokriće za ovakvu izjavu imam u gotovo tridesetgodišnjem istraživanju terapijskih sustava i njihovog dometa, odnosno učinkovitosti. Na ovakav me put natjerao duhovni rad, odnosno iskustva stečena na Intenzivu prosvjetljenja. Naime, nakon pet godina intenzivnog prakticiranja ove metode počeo sam 1990. godine doživljavati i takozvana stabilna iskustva prosvjetljenja, takva čiji se efekti nisu ubrzo izgubili, već sam bio u mogućnosti trajno boraviti u stanjima jednosti s objektima na koje bih obratio pozornost. Nisam u tom smislu bio iznimka – isto iskustvo počeli su doživljavati i mnogi drugi praktikanti ove metode. Ovakvo iskustvo produbilo mi je kontakt sa suptilnijim dimenzijama uma – s nesvjesnim i nadsvjesnim umom – te me potaklo na čišćenje brojnih ograničavajućih utjecaja za koje do tada nisam niti slutio da postoje. Nastojeći ih nadvladati, bio sam prisiljen dobro proučiti čovjekov unutarnji teritorij te kreirati adekvatnu metodologiju transformacije takvih utjecaja.
Kad je već o samom prosvjetljenju riječ, zanimljivo da sam zbog izjave da sam „prosvijetljen“ bio dosta kritiziran. Najviše su me kritizirali oni koji su tvrdili da sami nisu prosvijetljeni i da ne znaju kako prosvjetljenje izgleda, ali da ja sigurno nisam prosvjetljen… Nikada nisam imao namjeru govoriti o prosvjetljenju zbog davanja sebi na važnosti, već isključivo zbog poticanja drugih da i sami steknu takvo iskustvo. Iako mistificirano do besvijesti te navodno rezervirano samo za „odabrane“, direktno iskustvo istine (kako danas definiramo pojam „prosvjetljenje“) uopće nije nedostižno ili rezervirano samo za „posebno blagoslovljene“. Ako postoji kvalitetna metodologija (a postoji) te volja aspiranta da je uporno primjenjuje (to već manje), tada trajno prosvjetljenje uistinu može postići svaka duševno zdrava odrasla osoba voljna usmjeriti svoju energiju takvome cilju.
No glavni razlog zašto u ovom članku spominjem prosvjetljenje jesu njegove posljedice, jer pored brojnih poželjnih ili „ugodnih“ dobitaka ono donosi i neke neočekivane i nimalo ugodne posljedice. Najteža od njih upravo je buđenje sveukupnog podsvjesnog materijala i njegovo sustavno curenje u domenu svjesnog uma, što će prosvjetljenoj osobi donijeti i ozbiljne probleme. Takvi su problemi u Zen budizmu poznati pod nazivom „bolest Zena“, od koje obole upravo prosvijetljeni praktikanti, a ne početnici. Postoji naime jedna kolektivna predrasuda kad je o prosvjetljenju riječ, a ta je da će ono riješiti sve čovjekove probleme. Neke hoće, ali će mu sigurno natovariti i mnogobrojne nove, do tada nepoznate i obično potpuno neočekivane. Neki se praktikanti Zena zbog navedene problematike opijaju i drogiraju, neki posjećuju javne kuće, a neki su i suicidalni pa nije rijetka pojava da pokoji od njih izlaz iz košmara u kojem se nalazi pokušava pronaći oduzimanjem vlastitog života. Ja zbog vlastite prosvijetljenosti nikada nisam bio suicidalan, ali nisam bio niti potpuno emotivno stabilan. Iz tog sam razloga poduzeo dugogodišnje istraživanje strukture individualnih i kolektivnih ograničavajućih utjecaja, odnosno kreirao terapijski sustav kojim se danas bavim.
“Budite sigurni da je prosvjetljenje jedan destruktivan proces. Ono nema nikakve veze s time da postajete bolji ili sretniji. Prosvjetljenje je mrvljenje neistine. Ono znači vidjeti kroz fasadu prijetvornosti. Ono će uništiti sve što ste do tada doživljavali istinitim.”
Jedna od bitnih poželjnih posljedica prosvjetljenja za mene bila je mogućnost razlikovanja prirodnog od neprirodnog, istinskog od lažnog. Bio sam u stanju uočiti prirodne kozmičke zakonitosti te ih doživjeti upravo takvima kakve jesu – kao nepromjenjive univerzalne principe. Dok su mnogi suvremeni duhovnjaci ili filozofi skloni relativizirati prirodne zakonitosti, smatrajući da one ili ne postoje, ili ih je izmislio čovjek pa ih zato ne treba poštovati, ja smatram da prirodne zakonitosti postoje i da većina ljudskih problema proizlazi upravo iz njihovog nepoštivanja. S druge strane, čista svijest ima tendenciju da iz podsvijesti izvlači sve ono što nije čista svijest pa sam se ubrzo nakon trajnog prosvjetljenja našao u velikim problemima. Bio sam itekako svjestan da je kreativno samoostvarenje istinski cilj ljudskog postojanja te da takvom cilju svakako vodi i duhovno iskustvo, no nisam bio uvijek u mogućnosti prebroditi brojne prepreke samoostvarenju. Ubrzo sam shvatio da je za kreativno samoostvarenje potrebno znati nadvladati do tada neosviještene utjecaje, odnosno rastvoriti ono što danas nazivam „karmičkim obrascima“. Iz tog sam razloga počeo izučavati razne terapijske metode – od energetskog rada i suvremenih škola psihoterapije pa sve do mističnih i ezoteričnih tehnika. Prošao sam kao student gotovo sve što zapadni svijet nudi kao metodologiju iscjeljivanja i stekao brojne „titule“, a na učenje raznih metoda, pored velike količine vremena i energije, potrošio sam i solidnu količinu novaca. I sve te škole tvrdile su da omogućuju rad na uzrocima problema, no to jednostavno nije bila istina. To bi bilo vidljivo i iz efekata same metodologije, ali i iz načina života praktikanata te tvoraca metode.
Praktikanti raznih metoda osobnog razvoja bili bi redovito poprilično zaluđeni tim metodama, a često i njihovim tvorcima. Oko takvih osoba stvarali su se i kultovi, a vođe kultova nerijetko bi se ponašale totalno djetinjasto, zloupotrebljavajući vlastitu poziciju na najrazličitije načine. Bilo je više nego očito da tu nije riječ ni o kakvom istinskom znanju, već o najobičnijoj ufuranosti i fami. Iako su fama i tzv. „hype“ dobri za biznis, realnost je jedno a prodaja magle nešto sasvim drugo. I ja sam volio kratice, brze efekte i nikada nisam bio sklon samomučenju teškim radom ili kompleksnim tehnikama, odnosno nepotrebnim psihologiziranjem. No dugogodišnja potraga za istinskom terapijom me dovela upravo tamo gdje me i trebala dovesti – do precizne metodologije koja poštuje sve relevantne elemente problematike, kao i do ispravnog pristupa rastvaranju problema.
Ono što mi je postalo kristalno jasno jest da čovjeku ipak (povremeno) treba terapija. Iako ima ljudi koji misle da im nikakva terapija ne treba, smatram da su u krivu. Treba im, itekako im treba, samo ne bilo kakva. Ponekad su praktikanti metoda koje omogućuju ekspanziju svijesti uvjereni da nije potrebno ništa osim svijesti da bi se čovjek razvijao. Obično je riječ o početnicima koji otkriju neku od tehnika razvoja svijesti, oduševe se njome i odmah zaključe da je to jedino što im treba. Nije točno, što najbolje dokazuje moj primjer – tek kad sam postao hiper-svjestan postalo mi je jasno koliko mi treba terapija. Ista je stvar s praktikantima nekog od „umijeća kreativnog življenja“ – od joge ili nekog drugog oblika kultivacije tijela i bioenergije pa sve do umjetnika najrazličitijih vrsta. I oni će, podilazeći svojim talentima, odnosno onome za što su prirodno nadareni, smatrati da im nikakva terapija nije potrebna ili da je „umjetnost njihova terapija“. Nije točno – i umjetniku ponekad treba terapija jer nije uvijek moguće izliječiti se od neke bolesti ili razriješiti neki emocionalni problem samo kreativnim radom.
Prije negoli krenemo dalje ne bi bilo loše da konačno definiramo što je to uopće terapija. Moja definicija glasi – terapijski proces jest proces povratka u izvorno, prirodno, zdravo stanje – tijela, uma i duha. Terapija služi usklađivanju s normom, s originalnim nacrtom, odnosno trebala bi omogućiti povratak u „norm“-alno stanje. Naravno da je najbolje funkcionirati normalno, to jest optimalno. Zdrav čovjek može imati bezbroj ciljeva, ali bolestan ima samo jedan jedini – ozdraviti. Jer sve dok ne ozdravi ne može funkcionirati normalno, a kamoli se baviti životnom nadgradnjom. Jednom kad u tijelu nema nepotrebnih pritisaka, upala, deformacija, odnosno patoloških procesa, tada se osjećamo dobro. Obično to “dobro“ stanje uzimamo zdravo za gotovo i ne smatramo ga ničim posebnim. Međutim, kad se razbolimo postajemo itekako svjesni da je zdravo stanje sve samo ne „obično“ ili „ništa posebno“. Ono spada u posebnu vrstu blagoslova.
A eto i definicije uzročne terapije – ona za cilj ima potpunu transformaciju problemske strukture, njeno cjelovito rastvaranje s trajnim i stabilnim pozitivnim posljedicama. Za tako nešto nužno je da klijent preuzme odgovornost za aktivno sudjelovanje u tretmanu. Problem se, naime, događa onome tko ga ima, a ne terapeutu. Problem je tu da osoba od njega nešto nauči, promijeni sebe te usvoji neki novi oblik odgovornosti i discipline. Upravo zato uzročni terapeut ne može za svoga klijenta učiniti ništa više negoli ga voditi i pratiti kroz uzročnu metodologiju, primjenjujući odgovarajuća tehnička sredstva ovisno o tipu problema. Zato ako neka vrsta terapije isključuje klijenta kao aktivnog sudionika, odnosno ako terapeut radi nešto za klijenta, tada se takva terapija nipošto ne može nazvati uzročnom, već simptomatskom.
“Ništa neće otići sve dok nas ne nauči ono što bismo trebali znati.”
Kao što je vidljivo iz same definicije terapije, odstupanje od norme nije rezervirano isključivo za fizički aspekt našeg postojanja – ono se dotiče i suptilnijih dimenzija čovjekovog bića. Čovjek ima i energetska tijela pa stoga i ona mogu odstupiti od norme, odnosno deformirati se ili biti ispunjena negativnim ili destruktivnim sadržajima. Upravo iz tog razloga nije dovoljno baviti se samo fizikalnom terapijom prilikom tretiranja tjelesnih problema. Fizičko tijelo odražava zbivanja u energetskim tijelima pa je stoga u 99 % slučajeva u izlječenje tijela nužno uključiti i neku vrstu energetskog rada. A kako su energetska zbivanja istovjetna psiho-spiritualnim, tako je prilikom liječenja tijela nužno primijeniti i odgovarajući oblik psihoterapije. Zbog ovakve strukture ljudske problematike ja uzročnu terapiju zovem psiho-energo-spiritualnom terapijom jer je u stanju objediniti tri navedena aspekta čovjeka kao bića.
Stoga bi odgovor na pitanje „što tretirati kad imamo neki problem?“ ili „kome ići i kakav terapijski sustav primijeniti?“ glasio – najbolje je primijeniti i neki oblik simptomatske terapije, pogotovo kad je riječ o fizičkoj bolesti, ali usporedno s njime i odgovarajući oblik uzročne terapije. Simptomi su ipak samo vidljivi pokazatelj da postoji problem, oni su sredstvo komunikacije, odnosno poruka dubljih dimenzija našeg bića da postoji nešto što valja rješavati. Zato bi samo simptomatska terapija bila jednaka ubijanju glasnika i nadanju da će na taj način problem nestati. Međutim glasnik nije stvorio problem, on nije ni njegov uzrok niti izvor – uzroci leže u dubljim i suptilnijim dimenzijama čovjekovog bića. Takve dimenzije treba upoznati, priznati, prihvatiti i poštovati te uključiti u svakodnevni život. Jer upravo je njihovo nepoznavanje i nepriznavanje stvorilo problem. Kao što sam već rekao – svi ljudski problemi, bili oni tjelesni ili psihološki, proizlaze iz nepoštivanja prirodnih zakonitosti i dimenzija postojanja.
“Nepromjenjivi zakoni univerzuma nas uistinu mogu naučiti daleko impresivnije i uzvišenije lekcije od svih svetih knjiga i religija na Zemlji.”
Prva i najbitnija od takvih zakonitosti jest zakon karme. On kaže da je svaka naša akcija podložna i odgovarajućoj reakciji, da svaki čin ima i svoje posljedice. Ako ne poštujemo ovu zakonitost i ponašamo se kako nas volja, pokrenut ćemo procese koji će nam se kad-tad obiti o glavu. Ruka karme, kao i pravde, ponekad je duga i spora, ali neće nikoga mimoići. Sve što činimo sebi i drugima vratit će nam se na isti način nazad, kad-tad. Ako ne u ovom životu, onda u idućem. Također, karma nije samo nekakav apstraktan kozmički princip – ona ima i svoju neposrednu manifestaciju u našim svakodnevnim životima zvanu „samskara“, što je sanskrtska riječ za „impresiju“. Riječ je o energetskim strukturama koje se smještaju u našim energetskim tijelima, proizvodeći odgovarajuće efekte u našim životima. Moj naziv za samskaru je karmički obrazac. Zato sve ograničavajuće utjecaje u ljudskim životima, bili oni ove ili one vrste te individualnog ili kolektivnog karaktera, percipiram kao karmičke obrasce. Neki izgledaju kao fizičke bolesti, neki kao podsvjesni emocionalno-mentalni programi i energetske strukture, no kakvi god bili njihovo je jedinstveno porijeklo u nepoštivanju zakona karme. A područja takvog nepoštivanja mogu se ticati bilo koje od temeljnih dimenzija našeg postojanja o kojima sam već prije pisao.
S obzirom da svojim fizičkim tijelom egzistiramo unutar prve četiri dimenzije i ako ih ne poštujemo nastradat ćemo fizički, ali istovremeno i psihički. Na primjer, dođemo li do raskršća i na semaforu je crveno svjetlo, a mi ne poštujemo ovo prostorno-vremensko ograničenje i baš hoćemo proći raskršće kad se nama prohtje, može nam se dogoditi da nastradamo, prvenstveno fizički a zatim i psihički. Ukoliko preživimo možda će nam tijelo biti poprilično oštećeno te će trebati jako puno terapijskih intervencija da bude dovedeno u izvorno stanje, premda medicina još nije napredovala toliko da terapija bude stopostotno učinkovita. Najvjerojatniji scenarij je da ćemo ostati doživotno oštećeni, u manjoj ili većoj mjeri. A stradanjem tijela stradat će i naša psiha, pa će i na tom planu biti potrebno izvesti niz terapijskih intervencija kako bismo se vratili u normalu. Najbolje je, dakle, biti zdrav i niti ne prolaziti ikakvu terapiju, ali ponekad nas nedostatak svijesti i nepoštivanje temeljnih dimenzija postojanja na tako nešto jednostavno prisili.
Nadalje, fundamentalne sile koje vladaju materijalnim svijetom jesu gravitacijska, elektromagnetska, jaka nuklearna i slaba nuklearna sila. Nepoznavanje ili neprihvaćanje svake od ovih sila može nas ozbiljno oštetiti jer će nepažljiva šetnja strmom liticom izazvati velike probleme izazvane gravitacijskom silom. Ista je stvar i sa zloupotrebom elektromagnetske sile, od strujnog udara pa do elektromagnetskog zračenja i smoga, a o nuklearnoj da i ne govorimo. Stoga i prirodne sile u materijalnom univerzumu također treba poznavati i poštovati. Vjerujem da je čitateljima ovo izlaganje jasno i logično te se možda poneki pitaju zbog čega govorim o manje-više očiglednim stvarima. Govorim zato što postoji analogija sa suptilnijim dimenzijama postojanja i njihovom nepoštivanju jer nije jedino što čovjeku može nauditi nalet teretnog vlaka. Postoje jednako štetne sile o kojima ću govoriti uskoro koje nas mogu itekako oštetiti, čak i ubiti, jednako kao što to može nepoštivanje fundamentalnih sila.
Kad je riječ o materijalnom aspektu našeg postojanja postoje i brojni sustavi liječenja fizičkog tijela, odnosno saniranja posljedica tjelesnih oštećenja, od oficijelnih do „alternativnih“. Svaki oblik pomoći kojom je moguće popraviti tjelesna oštećenja je dobrodošao, no često je moguće prirodnim putem učiniti puno više negoli lijekovima farmaceutskih industrija ili kirurgijom. Pogotovo u slučajevima kod kojih postoje i dublji uzroci tjelesnih problema od ozljeda nastalih pukom nepažnjom, a gotovo redovito postoje. Stoga u iscjeljivanje fizičkog tijela moramo uključiti i intervencije koje se tiču i dubljih dimenzija postojanja od fizičke. I te dimenzije utječu na naše opće stanje pa ih treba poznavati i poštovati jer ćemo se inače naći u problemima.
***********************