1._ambijenti_duha1.jpg

 

Duša ili jastvo (atman, istinsko biće, transpersonalni centar...) nosilac je čovjekovog izvornog identiteta. Ona postoji neovisno o materijalnim nosačima, ali se može manifestirati kroz takve nosače ukoliko to odabere. Duša jest stvorena da bude sredstvo stjecanja najrazličitijih iskustava te učenja lekcija utemeljenih na takvim iskustvima. Ove lekcije, jednom kad su konačno naučene, ostaju zapisane u duši kao trajni izvori znanja i mudrosti koje nosilac manifestacije koristi (ili ne koristi) po volji. Riječ je konkretno o stečenim talentima, osobnoj „karizmi" ili „urođenim" sposobnostima koje većina ljudi smatra „sudbinskima", mada sudbina s njima nema nikakve veze - mi smo ti koji smo ih stekli i razvili i sada ih nosimo sa sobom u sve buduće oblike postojanja, čak i ako se ne sjećamo kada smo ih točno naučili. Duša se tako kreće kroz najrazličitije svjetove koji mogu biti raznih agregatnih stanja i gustoće - od svjetova koje bi ljudsko biće doživjelo kao „suptilne" ili energetske („duhovne") pa sve do vrlo gustih, materijalnih, s energijom kristaliziranom do stupnja vidljivosti i opipljivosti ljudskim čulima. Duša je uistinu svemirski putnik koji se kreće i u vremenu i u prostoru, ali i kroz razne dimenzije i sfere postojanja. Time je njeno kretanje na određen način i horizontalno - prostorno/vremensko, ali i vertikalno - kroz dimenzije i stupnjeve gustoće. No koji je smisao postojanja svjetova kroz koje se duša kreće i koja bi mogla biti njihova struktura? Koje su to najbitnije lekcije koje duša uči na svom putovanju? Da bismo odgovorili na ova pitanja potrebno je poznavati multidimenzionalnu strukturu ljudskog bića, kao i temeljnu strukturu onoga što običavamo zvati Kreacijom.

Naime, u suvremenoj civilizaciji čovjek se rađa kao biće koje, osim u iznimnim slučajevima, nema svijest o smislu svog postojanja. Znanstvenici su uspjeli proučiti fizičko tijelo i uglavnom znaju kako ono funkcionira (premda ga ne znaju uvijek popraviti ako ne funkcionira...), no zašto postoji tijelo i tko u njemu stanuje, o tome ne znaju ništa. Ili možda znaju, ali im nije dozvoljeno obznaniti... Na taj način čovjek nalikuje kompleksnom stroju za koji ne postoji manual, odnosno upute za uporabu i rukovanje. Zamislite da ste naišli na neko računalo koje koristi potpuno drugačiji softver i hardver od vama poznatog, a manuala nema - trebat će vam puno vremena da otkrijete kako radi, a dodatnu poteškoću mogu stvarati i uvjeravanja drugih da osim najosnovnijih funkcija takvo računalo ne posjeduje nikakav dodatan potencijal... I tako velika životna pitanja ostaju neodgovorena, a najrazvikaniji „filozofi" današnjice još uvijek tvrde kako je život jedna besmislica, dodvoravajući se time establišmentu koji im oduševljeno aplaudira. Establišmentu je, naime, najbitnije da nitko ništa ne talasa, ne propitkuje i ne mijenja, a da ljudi rade i svoju ropsku poziciju doživljavaju „normalnom" ili čak poželjnom. Štoviše, upravo ovakva pitanja suvremeno društvo nastoji prikazati beznačajnima, odrazom nezrelosti („on filozofira umjesto da radi") ili čak ludosti, istovremeno tolerirajući filozofske teorije besmisla jer one nisu kritične prema specifičnim oblicima današnjeg društvenog ustrojstva koji su kriminalni, destruktivni i potpuno bolesni te kao takvi izvorom većine ljudskih problema.

Tako društvo ne samo da ne nudi odgovore na najbitnija pitanja kao što su „tko sam", „odakle dolazim" ili „kuda idem", odnosno „što je svijet oko mene", nego je još k tome ova pitanja potpuno tabuiziralo. Gotovo da se i ne smije znati zašto smo uistinu ovdje i koji je smisao našeg postojanja - čovjek je sveden na ekonomsku mašinu koja većinu svoga vremena troši na rad za održavanje sustava u kojem živi. U takvom sustavu opravdani su jedino oni oblici svijesti i osobnog ispunjenja koji će jednoj mašini za stvaranje profita dati dodatnu motivaciju da radi za svoje vladare. Zato je suvremenom čovjeku zadovoljstvo i smisao dozvoljeno pronaći jedino u jeftinim tjelesnim užicima ili „zabavi" koju stvara onaj dio korporacija namijenjen čovjekovom zaglupljivanju, poput filmske, glazbene ili TV industrije. Istovremeno takve korporacije također zarađuju na čovjekovoj naivnosti jer mu prodaju zabavu koja će mu služiti samo kao blagi ventil za njegove duboke frustracije, no istinsko unutarnje ispunjenje, svijest o pravom smislu i svrsi postojanja i dalje će ga mimoići. Naime, korporacijske hobotnice ne smatraju poželjnim da radnici postavljaju pitanja, razmišljaju o smislu ili „gube vrijeme" na samospoznaju - radnik mora biti potpuni rob koji ne smije svjestan da je rob te mora biti zahvalan svojim vladarima na mrvicama koje mu bacaju. I još k tome mora vjerovati da je ovakvo ustrojstvo prirodno, normalno i nepromjenjivo.

 


2._bluewomanstars.jpg

 

Međutim, odgovori postoje. Do njih čak nije niti teško doći. Na sve ono što današnji čovjek doživljava kao „vječita neodgovorena pitanja" odavno je odgovoreno, premda ovi odgovori još nisu našli svoje mjesto unutar društvenih struktura. Ne uče se, na žalost, u školi i o njima se gotovo ništa ne može čuti u medijima. Odgovori su toliko jednostavni i prirodni da naravno da se ne smiju znati - stvari moraju biti komplicirane, teške i super-ozbiljne da bi ih društvo prihvatilo jer su lakoća i jednostavnost opasni. To je zato što lakoća i jednostavnost oslobađaju, a kompliciranje sputava i zakucava, a društvu je u interesu da temeljna vibracija koja određuje stupanj ljudske svijesti bude što niža, prizemnija i grublja. No, život ima smisao i izvan granica poslušničkog mentaliteta (s jedne strane) ili grabežljivosti (s druge strane) te tjelesnih užitaka kojima neosviještena i sputana osoba nastoji kompenzirati svoju suštinsku neispunjenost. Čovjek je multidimenzionalno biće koje u sebi nosi sve informacije potrebne za istinsku ostvarenost, kao i sve informacije o strukturi i svrsi svijeta oko sebe. To konkretno znači da čovjek ima precizno definiranu svrhu postojanja, kristalno jasnu i nedvosmislenu, daleko od bilo kakvog besmisla ili kaotičnosti.

Pa iako su odgovori jednostavni, to ne znači da je lako primijeniti ih u praksi. Nije uopće lako - to zahtijeva potpunu posvetu življenju usklađenom s principima na kojima su utemeljeni. I oduvijek je tako bilo kad je riječ o bitnim životnim stvarima - teorijski je sve jednostavno (iako ne i banalno), ali jednostavne životne istine živjeti u praksi nikada nije bilo lako. Ovo je i drugi bitan razlog zašto čovjek odbija znati - lakše je živjeti s glavom u pijesku, bez ikakve odgovornosti te okrivljavati vanjski svijest za vlastito nezadovoljstvo i neostvarenost. Zbog vlastite komocije većina ljudi bira ostati neosviještenima, nediscipliniranima i nezrelima. Međutim, ovakav izbor ima i svoje posljedice, a one su, ukratko, svijet kakav danas imamo - s ratovima, bolestima, glađu i siromaštvom koje smatramo „neiskorjenjivima". No, nije tako - sve je stvar izbora pa je tako i svijet u kojem živimo. Stoga je preuzimanje odgovornosti za vlastitu ostvarenost, utemeljenu na poznavanju prirodnog ustrojstva svijeta oko sebe te multidimenzionalne strukture vlastitoga bića, nužan preduvjet i za osobno ispunjenje i za ostvarenje skladnog društva. Tako bi cilj našeg postojanja bio naučiti primijeniti u praksi univerzalne principe na kojima smo izgrađeni mi i svemir u kojem živimo. A evo i koji su to principi i na kojim temeljnim dimenzijama našeg postojanja počivaju - riječ je o mojim saznanjima utemeljenim na gotovo 30 godina istraživanja.


INTEGRALNA ANATOMIJA LJUDSKOG BIĆA

Prve četiri dimenzije - prostor (visina, širina, dubina) i vrijeme


3._energy-angel-diagram.jpg


Čovjek svojim fizičkim postojanjem izražava prve četiri dimenzije svemira u kojem živi - visinu, širinu i dubinu koje sačinjavaju ono što zovemo prostorom, a zatim i vrijeme kao četvrtu dimenziju. Stoga i njegova ostvarenost uvelike ovisi o sposobnosti djelovanja, odnosno baratanja ovim dimenzijama. Poštivanje činjenice da kao fizička bića egzistiramo u trodimenzionalnom prostoru i linearnom vremenu omogućuje nam i određeni stupanj upravljanja tim dimenzijama, iako njegovu visinu određuje i razina naše osviještenosti i o višim dimenzijama postojanja. Naime, prostor i vrijeme za naš fizički aspekt predstavljaju objektivne dimenzije, no što idemo dublje prema suptilnim aspektima vrijeme i prostor postupno gube na objektivnosti i postaju subjektivne, promjenjive kategorije. Konkretno, emocija, misao ili energija ne poznaju vremensko-prostorna ograničenja, dok fizičko biće mora takva ograničenja poštovati - sve što može jest prilagoditi im se na najspretniji način pa ona neće nužno biti samo ograničavajuća. Istovremeno, jedan od konačnih ciljeva čovjekovog postojanja jest u potpunosti ovladati svim čimbenicima manifestiranog univerzuma - vremenom, prostorom, materijom i energijom, a postojanje takve mogućnosti dokazuju naši vanzemaljski posjetioci koji su u stanju trenutno premostiti i prostorna i vremenska ograničenja, odnosno koristiti sve postojeće izvore energije kojom mogu oblikovati materiju gotovo po želji, odnosno u skladu sa univerzalnim kozmičkim principima.

Sve praktične vještine koje čovjek može razviti tiču se djelovanja unutar prostorno-vremenskog kontinuuma - od bilo koje grane umjetnosti ili sporta pa sve do znanosti ili tehnologije. Iako su mnoge duhovno orijentirane osobe sklone omalovažavati fizičku realnost i njene zakonitosti, materijalni svijet je pozornica na kojoj se manifestiraju, odnosno ogledaju, iskušavaju i u konačnici provjeravaju naša unutarnja dostignuća i stupanj svijesti. Stupanj duhovne realiziranosti ne mjeri se stoga samo razinom svjesnosti, već sposobnošću realizacije te svjesnosti u materijalnom svijetu. Uspješno baratanje vremenom i prostorom time postaje sastavnim dijelom svakog kreativnog procesa, bio on ove ili one vrste. Evo i primjera - sportaš jednostavno mora trenirati da bi bio uspješan, umjetnik mora vježbati svoju tehniku umjetničkog izraza (pisac mora što bolje poznavati jezik i gramatiku, muzičar instrument, slikar tehniku slikanja...), a znanstvenik metode znanstvenog istraživanja te dotadašnja saznanja na području kojim se bavi. Ista je stvar i s osobama koje se bave terapeutskim radom - metodologija koju koristi jedan alternativni terapeut također ne može biti samo apstraktna; ona mora biti precizna i temeljita, iako može uključivati i intuitivne načine percipiranja. Ništa nije „samo tako" i ništa ne nastaje od danas do sutra - sve dok egzistiramo u materijalnom univerzumu potrebno je poznavati i poštivati njegove zakone te svom življenju i djelovanju dati određenu strukturu. Što jasniju, precizniju i jednostavniju, ali ipak strukturu.

Većina ljudi ima izrazito male radne kapacitete i ako nikada ništa nisu kreativno radili pojma nemaju što to znači, što sve mora raditi jedan režiser pri snimanju filma, pisac knjige ili glazbenik u studiju - mnogi misle da njihova djela nastaju sama od sebe ili uz stopostotni užitak. Kako da ne, kreiranje je čista pjesma i šala... Upravo naprotiv, kreiranje je i teška gnjavaža i baš se zato većina ljudi niti ne bavi kreativnim poslovima. Oni u svojoj samovažnosti čak misle da je kreativnost stvar njihove odluke, „da bi mogli kad bi htjeli", samo im se ne da. Međutim, prava je istina da ne mogu, nego samo misle da mogu jer živjeti u glavi je jedno, a živjeti u realnom svijetu u kojem vrijeme, prostor i praktične vještine pred nas postavljaju određena ograničenja sasvim je nešto drugo. Za djelovanje i ostvarenost u konkretnom svijetu potrebna je jaka motivacija, puno energije, vježbe i treninga, a takvo što većina ljudi nema, odnosno ne želi steći radi vlastite komocije i umišljene slike o sebi kao nečem posebnom, bez da se ta „posebnost" mora ičime dokazivati ili izražavati. 

Peta dimenzija - univerzalna ljubav

 
4._couple-love.jpg

Krenimo sada i korak dalje, prema petoj dimenziji. I ta je dimenzija također fizikalna sila, premda je mali broj ljudi uopće uzima u obzir, a još manji prepoznaje i kao fizikalnu silu. Naime, temeljni pokazatelj čovjekove multidimenzionalnosti počiva na činjenici da čovjek nije samo fizičko biće, nego posjeduje i takozvano „psihoenergetsko tijelo", koje je i samo sastavljeno od najrazličitijih aspekata. Čovjek je biće koje misli i osjeća, a ako odemo i korak dalje, tada možemo uočiti da njegove misli i emocije odražavaju nešto što možemo nazvati principom univerzalne ljubavi. I upravo je ta ljubav nova dimenzija našeg postojanja, ona je nova fizikalna sila koja je za čovjekovo postojanje i ostvarenost jednako bitna kao i vrijeme ili prostor. Život bez ljubavi gotovo je nemoguć, a djeca koja odrastaju bez dovoljno ljubavi imat će velikih poteškoća ostvariti se i biti uspješna, dok će blokiran protok bezuvjetne ljubavi između bliskih, intimnih osoba biti temeljnim uzrokom njihovih zdravstvenih problema. Ne, nije problem u biokemijskim poremećajima u tijelu, nije niti u protoku energije u energetskom tijelu, a uzroci nisu niti negativne misli (vjerovanja) ili emocije - primarni uzrok čovjekovih zdravstvenih problema je blokiran protok ljubavi između članova obitelji. Zato liječenje koje isključuje korekciju protoka univerzalne, bezuvjetne ljubavi ne može biti cjelovito pa time niti uspješno.

I znanost, na žalost u rijetkim slučajevima, priznaje postojanje kozmičke ljubavi i još je naziva fizikalnom silom, dakle nečime što utječe i na ljudsko tijelo, odnosno zdravstveno stanje. Naime, NASA je u svemir poslala sondu po imenu WAMP (Wilkinson Anisotropy Microwave Probe) kako bi istražila strukturu i povijest svemira. Nakon obrade podataka NASA objavljuje kako svemir tvori primarno takozvana „tamna energija/materija", dok materijalni univerzum zauzima jedva 0,5 posto. Što bi bila ta misteriozna „tamna energija/materija" koja tvori 99,5 posto svemira? Talijanska astrofizičarka Giuliana Conforto usuđuje se nazvati je ljubavlju, univerzalnom i bezuvjetnom, silom koja planete drži na svojim mjestima te ispunjava sav manifestirani i nemanifestirani svemir. Tako pojava koju duhovne škole zovu agape, bhakti ili arelena postaje konkretnom i praktičnom silom koju je nemoguće relativizirati - ona jednostavno jest pa nam jedino preostaje potruditi se otkriti što ona jest, poštovati je i svjesno uključiti u svakodnevni život. Stoga kad mistici tvrde da je svemir sazdan od ljubavi te da je jedan od temeljnih razloga našeg postojanja ostvariti potencijal za kreiranje potpuno ispunjavajućih odnosa s drugim ljudima te svijetom oko sebe, ova ideja ovdje nalazi čak i znanstvenu potvrdu.


5._chakras2.jpg


Ljudska aura i čakre konkretan su medij manifestacije bezuvjetne ljubavi. Iako auru tvori energija naših misli i emocija, suština ove energije je ljubav - tako je i bioenergija, odnosno prana, ništa drugo do energetski izražena kozmička ljubav. Čakre su stoga centri energetske komunikacije preko kojih se povezujemo s bliskim osobama te imamo priliku i konkretno izraziti ovaj suptilni princip. Postoje i specifični energetski organi preko kojih se povezanost ostvaruje - energetske niti koje spajaju čakre jedne osobe s drugom, a kvaliteta povezanosti određuje naše tjelesno i duševno stanje. Naime, ove niti mogu biti zdrave te utemeljene na bezuvjetnoj ljubavi, ali i nezdrave, odnosno „toksične" ako su utemeljene na uvjetovanoj ljubavi. Premda su mnoge povezanosti koje dijete nužno stvara s članovima vlastite obitelji toksične, odnosno ograničavajuće, čovjekov je zadatak transformirati ih u zdrave i samim time oslobađajuće. Pravilo glasi - zdrava povezanost oslobađa, a nezdrava vezuje. Zato nije dovoljno samo rastvoriti ograničavajuće povezanosti, „prekinuti veze" ili ih „pokidati", kako savjetuju mnogi današnji terapeuti - nužno je nakon takvog procesa ponovo uspostaviti zdravu povezanost. Ponavljam, osoba koja je prekinula sve ograničavajuće povezanosti, a nije kreirala zdrave, postat će psihički nestabilna jer je temeljna čovjekova potreba izraziti i primiti bezuvjetnu ljubav, odnosno povezati se s bliskim osobama. Također, osoba koja nema niti jedan kvalitetan odnos ne može se nazvati duševno zdravom - takva nepovezanost s vremenom će proizvesti čitavu lepezu emocionalnih i zdravstvenih problema koji svoj izvor imaju u otuđenosti od ljubavi i samim time otuđenosti od sebe, drugih ljudi i svijeta koji nas okužuje. 

Šesta dimenzija - intencija


  6._merkaba3.jpg


Prema mojem iskustvu suština „tamne energije/materije" nije samo univerzalna ljubav - ima tu još štogod što treba poznavati. Tako bi njen sljedeći aspekt bila kreativna sila koja se izravno manifestira kroz nešto što u novije vrijeme nazivamo intencijom. Stoga je i intencija fizikalna sila. O njoj govore brojne duhovne škole i pravci osobnog razvoja, a danas se popularizira kroz knjige i filmove poput Tajne ili Celestinskog proročanstva, cjelokupni opus Carlosa Castanede ili najnovija rubno-znanstvena istraživanja koja je u svojoj knjizi Eksperiment namjere objavila Lynn McTaggart. Naime, pored skladnih odnosa utemeljenih na bezuvjetnoj ljubavi, sljedeća je čovjekova potreba kreativno se izraziti. Zato mogućnost zvana „intencija" odražava činjenicu da je čovjek svojevrstan poluproizvod stvoren da sam sebe doradi, odnosno kreativno ostvari. Intencija ili namjera predstavlja aktivnu silu kojom je, prema Castanedi, moguće pokretati sve postojeće i zamislive procese - pa čak i samoga Boga. Premda ovakva izjava može zvučati pomalo „heretično", činjenica je da i sam Bog želi i očekuje da ga čovjek pokreće.

Nije stoga jedini postojeći smjer kojim se energija u svemiru kreće „duhovno → materijalno" ili „Bog → čovjek"; smjer može biti i „čovjek → Bog", ako znademo kako to činiti. Čovjek, dakle, može pokretati Boga i ovo je u stvari jedna od najvećih tajni i tabua današnjice. I premda bi sada mnogi ljudi upitali kako to činiti, odgovor je jednostavan - molitvom, na primjer. Molitve su upravo to - naredbe Bogu, a ne moljakanje, čak i nama dobro poznate kršćanske. U molitvi „Oče naš" niti jednom se ne spominje riječ „molim" nego se Bogu izražavaju upute o onome što želimo da učini - „kruh naš svagdašnji daj nam danas, ne uvedi nas u napast, izbavi nas od zla, otpusti nam duge naše" i tako dalje. Tu su i poznate izreke „pomozi si pa će ti i Bog pomoći", „tko kuca otvorit će mu se", „traži i bit će ti dano" ili „mi jedan korak prema Bogu, on dva prema nama" - sve one govore o nužnosti postojanja naše osobne inicijative, odnosno namjere, čak i kad je riječ o duhovnom iskustvu ili djelovanju.

Za razliku od želje, namjera je aktivna sila koja se ponaša kao odapeta strijela - njome se pokreće energija koja je u stanju izazvati lavinu događaja koji vode izravno prema ostvarenju cilja. Namjera čak spaja želju i cilj pa je stoga izražavamo kao da je već ostvarena, a ne samo kao nešto što bi možda moglo biti realizirano u budućnosti. Osnovni načini oblikovanja namjere tiču se njenog verbalnog izražavanja te davanja intenciji dovoljno energije kako bi samu sebe ostvarila u materijalnoj realnosti. Intencija mora biti i čista od svega što bi je blokiralo, ali i energetski jaka - ovi se pod-ciljevi postižu najrazličitijim sredstvima, od rada s alfa kreacijama, preko metode zvane „hod do cilja" pa sve do različitih oblika energetskog rada kojima se intencija maksimalno osnažuje. Razne škole nude i brojne metode rada na ciljevima - neke su efikasnije, a neke manje efikasne, no ukoliko želimo biti učinkoviti u kreiranju, moramo poštivati barem ove temeljne postavke. Cilj mora biti:

1.      vizualiziran kao već ostvaren,

2.      izražen verbalno,

3.      očišćen od unutarnjih (podsvjesnih) prigovora i prepreka,

4.      osnažen energijom univerzalnog polja.


7._create-a-goal.gif

Naime, postojanje cilja i rad na njegovom ostvarenju također je jedan od temeljnih kriterija nečijeg duševnog zdravlja. Pored barem jednog kvalitetnog odnosa utemeljenog na univerzalnoj ljubavi, duševno zdrava osoba ima ciljeve i radi na njihovom ostvarenju. Ona je stoga svjesna točke A, one u kojoj se trenutno nalazi, i u stanju je definirati točku B, onu prema kojoj će se kretati. Osoba koja nema ciljeve, ne zna što želi i ne radi na osobnom ostvarenju ne može se nazvati duševno zdravom osobom jer očito blokira protok kreativne energije. A kreativnost je, kao i bezuvjetna ljubav, također princip na kojem leži jedna od čovjekovih primarnih potreba. Zato će blokiranje kreativnog izraza kod određenog broja ljudi biti uzrokom njihovih zdravstvenih problema. Da, ne radite li ništa kreativno, razboljet ćete se. Ponavljam, nije problem u biokemiji tijela ili pretjeranom razvoju bakterija, a nije niti u „negativnim emocijama ili mislima", iako sve to odražava temeljni nesklad koji dolazi od blokiranog protoka kreativne energije. Kreativna ostvarenost stoga ne može imati alternativu i nije je moguće zaobići ili potisnuti jer čini samu suštinu svemira koji nas okružuje i pored manifestacije univerzalne ljubavi daje drugi temeljni smisao našem postojanju.

 
9._creatingyourlightbody2.jpg

Energetsko tijelo i energetski centri koje tamo nalazimo čine oblik koji je poznat pod imenom „svjetlosno tijelo" jer je energetska vibracija kroz koju se ovakva dimenzija postojanja izražava svjetlo, odnosno „princip svjetla". On ima i nema veze sa elektromagnetskom svjetlošću koja obasjava čulima vidljivi univerzum jer se princip svjetla proteže i izvan granica materijalnog svijeta. Svjetlo je i vibracijski i dimenzijski jednu razinu više od prane ili bioenergije, premda je teško razdvojiti jednu od druge jer se međusobno prožimaju i isprepliću pa osoba koja, na primjer, radi energetski tretman obično spontano koristi obje energetske razine prilikom iscjeljivanja. Razina svjetlosnog tijela ili „hara nivoa", kako je naziva iscjeliteljica Barbara Ann Brennan, sastoji se od blještavog energetskog jajeta, deset energetskih centara pod imenom „dan tien" (prema kineskom „centri moći"), dvanaest meridijana (ovo je tijelo u izravnoj vezi s kineskom tradicionalnom medicinom) i puno drugih zanimljivih oblika kao, na primjer, krila (da, krila) ili osam intencijskih krakova (kao kod hobotnice) kojima je moguće izvoditi zanimljive stvari, ukoliko znamo kako. Za razliku od čakri koje su centri energetske komunikacije, dan tien su centri energetske akumulacije koji skladište energiju potrebnu za izvršenje specifičnih radnji, odnosno ostvarenje ciljeva kojima se izražavaju razne kategorije ljudskih potreba. Na taj način naša intencija ima i energetsku potporu u najrazličitijim frekvencijama svjetlosne energije koju je moguće i slobodno akumulirati (ako znamo kako) i koristiti, na primjer na način na koji to rade majstori Či Gonga.

Sedma dimenzija - svjesnost 
 
10._corestar.jpg

Evo nas polako i u sedmoj dimenziji pa da vidimo što bi je moglo sačinjavati. Dok aura i svjetlosno tijelo još uvijek pripadaju dualnom svijetu (barem jednim svojim dijelom), sedma dimenzija u potpunosti pripada svijetu Jednosti. Naime, univerzum ima svoj manifestirani aspekt u koji spada materija (prostor i vrijeme) i vibrantna energija, ona koju karakterizira oscilacija (titranje između dvije nasuprotne točke). Međutim, postoji i nemanifestirani univerzum koji bismo mogli usporediti s potencijalnom energijom u fizici - dok kinetička energija obavlja neki rad, potencijalna miruje, barem naizgled. Nemanifestirani univerzum možemo slobodno nazvati i duhovnim svijetom koji prvenstveno karakterizira Jednost. U svijetu Jedinstva nema više točke A i točke B te procesa koji bi se između njih odvijali, nema ni vibracije ni pulsacije, a nema niti riječi kojima bi se adekvatno opisala navedena sfera jer su riječi sredstvo komunikacije unutar dualnog svemira. Riječima je moguće opisivati proces, ali na nivou Duha nema procesa. Radi se o dimenziji koju karakterizira bezvremenost (ne postoji linearno vrijeme s kretanjem od prošlosti prema budućnosti), besprostornost (ne postoji ovdje ili ondje) i statičnost (nema vibracija niti titranja). Stoga bi netko mogao pomisliti da zbog „statičnosti" ovu sferu karakterizira i beskrajna dosada ili ispraznost, no ništa nije dalje od istine - nema dosade i nema ispraznosti. Dapače. No, problem je u ljudskom umu jer za njega ovakva sfera jednostavno ne može postojati s obzirom da je nema čime percipirati. Stoga je um beskrajno zbunjen, a često i uplašen te ima silan otpor prema duhovnoj dimenziji čovjekovog postojanja jer misli da ga Duh želi isključiti ili uništiti.

Um ne može spoznati Duh, ali čovjek je naučen vjerovati, ponavljam - naučen vjerovati - da su njegova čula i um (intelekt) jedina vjerodostojna opažajna sredstva. No, u opažajna sredstva svakako spadaju i osjećaji, ali je čovjek opet naučen da se osjećajima „ne može vjerovati", da se njima „ne treba prepuštati" - treba biti „racionalan" (što god to značilo). „Mislim dakle jesam", kaže Rene Descartes, a ne „jedno sam s Duhom, dakle jesam" ili, ne daj Bože, „osjećam dakle jesam". Još od doba vlastitog nastanka, civilizacija u kojoj živimo dizajnirana je s ciljem da ljudi izgube kontakt sa svojom iracionalnom prirodom - prvenstveno s emocijama, a preko toga i s duhovnošću. Kad je o Duhu riječ, um bi jednostavno rekao - Duh ne postoji! I bio bi u pravu, jer na duhovnom nivou nema ni postojanja niti nepostojanja - i jedno i drugo su koncepti uma, odnosno ljudske sintakse. Pa što je onda, pobogu, Duh i kako ga percipirati, kad je i sama percepcija proces? Ako je Duh čista apstrakcija unutar koje nema procesa, vremena ni prostora, onda ga nije moguće percipirati čak niti suptilnim energetskim osjetilima kakva nalazimo unutar aure (čakrama) ili unutar svjetlosnog tijela (dan tienima). Međutim, mistici uporno tvrde da razina Jednosti postoji i da ju je moguće spoznati kroz „meditaciju", „molitvu", „namjeru", odnosno postupke koji pripremaju teren za takvo iskustvo te se ono tada ili događa ili ne događa, ovisno o volji Duha samoga. U međuvremenu se ipak dosta otkrilo o prirodi mističnog iskustva i suvremeni čovjek ne ovisi više samo o nejasno napisanim drevnim tekstovima. Na temelju novih otkrića psiho-spiritualne znanosti, danas možemo reći da je Duh moguće percipirati direktnim doživljajem, ne-posrednim iskustvom. Da bi se percipiralo Duh, nužno je ukinuti proces, odnosno sve posredne oblike percepcije - tada se pred nama otvara jedna sasvim nova dimenzija postojanja za koju um nema koncept pa je smatra nepostojećom. 

 
celestial-geode.jpg

Nadalje, unutar čovjekovog bića nalaze se specifični izvori Duha - riječ je o takozvanim zvjezdanim centrima, nazvanim tako zbog sposobnosti da, baš kao i zvijezde, sami stvaraju i zrače vlastitu energiju. Zvjezdani centri tvore i zvjezdano tijelo koje predstavlja manifestaciju Duha kroz ljudsko bića, ali je zvjezdanim centrima također moguće percipirati Duh i njegove najrazličitije aspekte. Dakle, postoje percepcijski „organi" kojima se percipira Duh - to nisu čakre ni dan tieni, niti ljudska tjelesna osjetila, već je riječ o sustavu još suptilnijih unutarnjih izvora koji se pojavljuju kao najdirektnije manifestacije Duha. Ako čakre pokreće ljubav, a svjetlosno tijelo (hara nivo) namjera, zvjezdane centre aktivira isključivo direktna spoznaja. Tako je direktno iskustvo i put do spoznaje Duha, ali i do aktivacije pojedinog zvjezdanog centra i njegovih specifičnih aspekata. Koja bi stoga bila nova dimenzija na ovoj razini postojanja? Bila bi to upravo čista svijest, očišćena od bilo kojeg oblika percepcije koji nije izravan. I ta je svijest također fizikalna sila, a ovu činjenicu potvrđuje Heisenbergov teorem neodređenosti. Naime, ukoliko vršimo neki eksperiment na subatomskom nivou rezultati će se razlikovati ovisno o osobi koja eksperiment vrši, iako su uvjeti i način izvođenja biti isti. Ispada da svijest promatrača utječe na pojavu koju promatra, barem na razini elementarnih čestica.

Svijest je vjerojatno i najbitniji aspekt čovjekovog postojanja jer čovjek mora sebe prepoznati kao svjesno biće te na isti način mora promatrati i svijet oko sebe. Ako to ne učini, tada sebe srozava na razinu biološke mašine koja živi mehanički i postoji samo radi zadovoljavanja svojih bioloških potreba. A svijest također mijenja i oplemenjuje pojave koje obasjava pa je to još razlog više zašto živjeti kao svjesno biće. Na taj način ono spiritualizira materiju te pobuđuje svjesnost i kod drugih bića, ali i objekata. Svjesnost je stoga jednako važna čovjekova sposobnost kao i mogućnost kretanja kroz vrijeme i prostor, povezivanja sa sobom, drugim ljudima i svijetom na temeljima univerzalne ljubavi ili korištenja intencije prilikom ostvarenja ciljeva. Svjesno biće ima mogućnost odabira, a takva ga mogućnost čini i slobodnim ukoliko prihvati nužne oblike discipline i odgovornosti za svoje postojanje i ostvarenje te se poveže s etičnošću utemeljenom na zakonu karme.

****************************

Toliko o dimenzijama postojanja. O sferama postojanja sam već govorio u članku Raj ili Pakao?!? pa pozivam čitaoce da temeljito prouče njegov drugi dio. Naime, opremljen sposobnošću djelovanja u materijalnom svemiru putem fizičkog tijela, ali i mogućnošću manifestacije univerzalne ljubavi, intencije i svijesti pomoću svojih energetskih tijela, čovjek ima sve unutarnje predispozicije potrebne za vlastito samoostvarenje u ovome univerzumu. No, jednom kad spoznamo što smo i tko smo mi te zašto postojimo, treba znati i što je univerzum unutar kojeg se krećemo i koja je struktura onoga što običavamo zvati Kreacijom.

Do izvorne strukture Kreacije došao sam proučavajući takozvane „ne-organske svjetove" u kojima Duša boravi nakon smrti fizičkog tijela i zaključio da se oni po izgledu i funkciji ni po čemu ne razlikuju od materijalnog svijeta. Razlika je u gustoći - materijalni svijet puno je gušći i tromiji od energetskih svjetova koje običavamo zvati „rajskim sferama", a razlika je i u kvaliteti jer u rajskim sferama nema nesklada. I tamo nalazimo prelijepu prirodu, ali potpuno čistu i svjetlucavu, nalik onoj kakva je prikazana u filmu Avatar. I tamo su bića nalik ljudskima, ali riječ je o dobrim ljudima koji se raduju što vas vide i odmah prepoznaju vašu suštinu. I tamo se radi, ali samo kreativno te isključivo ono što bićima donosi najveće ispunjenje. I tamo ima rada za opće dobro, vježbaju se duhovne tehnike i često se slavi i zabavlja, i tako dalje.

Iako Kreacija ima strukturu, činjenica jest da takva struktura postoji primarno u oku promatrača i odražava njegove osobne potrebe. Naime, prema suvremenoj fizici materijalni svijet nije čvrste forme, nego je nalik hologramu - izvorna struktura svijeta nimalo ne liči na ono što vidimo očima, ali se uobliči u „realnost" u trenutku kad bude obasjana elektromagnetskim valovima i dekodirana ljudskim mozgom. Do tada je svijet samo energija, odnosno more čestica koje se istovremeno ponašaju i kao energetski valovi. Tako bismo lako mogli zaključiti da je svijet iluzoran, da ne postoji, već da postoji samo bezoblična energija. Na određen način to i jest tako, no prilikom ovakvog tumačenja često dolazi i do omalovažavanja svijeta, kao da je on neka vrst zarobljavajuće iluzije koju treba pod svaku cijenu nadvladati. Kad je riječ o izvornoj, nemanifestiranoj spiritualnoj realnosti tada je manifestirani svijet svakako iluzoran, ali kad ga promatramo u kontekstu njegove funkcije, tada je itekako smislen. Kreacija je kulisa, pozornica za životnu predstavu koja ima za cilj naučiti nas određene lekcije. Izvan ovakve funkcije Kreacija uistinu nema nikakav smisao i u pravu su oni koji je smatraju iluzornom. Duša putuje kroz sfere i razine Kreacije, a ne nužno samo kroz prostor ili vrijeme, odnosno dimenzije gustoće. Zato je daleko bitnije poznavati tip lekcija koje Duša uči putujući kroz svemir, negoli geografiju samoga svemira. 

Kad jednom uočimo da rajske sfere u kojima boravimo nakon smrti fizičkog tijela imaju istu strukturu kao i život na Zemlji, tada ideja „raja na Zemlji" uopće nije preambiciozna - Zemlja jest raj, iako se ljudi svim silama trude od nje napraviti pakao. Stoga sve ovisi o nama, hoćemo li usmjeriti svoje potencijale u jednom ili drugom smjeru. Iako zahtijeva preuzimanje velike količine odgovornosti i discipline, mislim da biti osoba s kvalitetnim odnosima ("ostvarena u ljubavi"), kreativna ostvarenost, doprinos unapređenju kvalitete života zajednice ili kvalitetna zabava kojom se slavi vlastita izvorna priroda teško mogu biti neprivlačni ciljevi. Zato umjesto da vlastite živote potratimo na neproduktivno filozofiranje i guranje glave u pijesak pred jednostavnim smislom i strukturom Kreacije, daleko je bolje otvoriti se i primiti posla na usklađivanju vlastitog života s takvom strukturom. Jer, nitko taj posao ne može obaviti osim nas samih, pa čak niti "sam Bog". Zašto je tome tako nije teško dokučiti...:)



© Tomislav Budak, kolovoz 2011.