Ljudski "neprijatelji" nisu samostalne individue, već arhetipovi.
Kao što je otkrio
Carl Jung (1875-1961), arhetipovi su nekolicina temeljnih modela
koji egzistiraju na nesvjesnom nivou i mogu izroniti u svjesnu razinu
ukoliko smo u stanju promatrati ih i prepoznati.
I najmonstruozniji i najstrašniji "neprijatelji" sastoje se u stvari
od velike količine različitih slika čije porijeklo vodi upravo do ove nekolicine modela.
S obzirom da takve slike nisu pod svjesnom kontrolom, ljudi imaju tendenciju
bojati ih se i boriti se protiv njih, odnosno potiskivanjem zanijekati njihovo postojanje.


                                                                                                    Giuliana Conforto : OrganicUniverse


 

   

archetypes
 

Arhetipovi su kolektivni karmički obrasci upisani u kolektivno nesvjesno čovječanstva u obliku praslika, odnosno nesvjesnih predodžbi koje vrše snažan utisak i pritisak na ljudsku psihu. Na taj način arhetipovi predstavljaju specifične programe s kojima se svako ljudsko biće suočava, htjelo ono to ili ne, već od trenutka rođenja. Svaki je arhetip simbolička slika sastavljena od jednog centralnog motiva (lika) i niza pratećih simbola koji podcrtavaju i podupiru osnovnu temu. Mitološki likovi, bogovi, superheroji, junaci bajki i crtanih filmova, pop/rock zvijezde, popularni glumci i ostali umjetnici („celebrities"), obožavani duhovni, politički i religijski vođe, filmska industrija, modna industrija, glazbena industrija, reklamna industrija i marketing - svi oni vlastiti status zahvaljuju arhetipovima, odnosno utjelovljenju arhetipskih figura. Ukoliko nekom biću ili proizvodu pridružimo određenu arhetipsku figuru ili simbol, on dobiva nadljudski, magijski, gotovo božanski značaj. Zato su reklame prepune lijepih i nasmiješenih super-ljudi koji za potrebe marketinške industrije utjelovljuju magičnu ženu ili muškarca, odnosno nadmoćno biće kojem sve ide od ruke, koje ima sve što poželi ili koje posjeduje barem neki oblik nadnaravnih moći. Magična svojstva arhetipova doprinose njihovoj snazi, čine ih neodoljivo privlačnima pa čovjek nastoji vlastiti život oblikovati prema arhetipskim slikama te ima potrebu personificirati arhetip u svom svakodnevnom životu tako što će ga poštovati ili čak obožavati, odnosno i sam utjeloviti.

Arhetipovi stoga predstavljaju nevidljive filtere ljudskoj percepciji i odgovorni su za mnoge oblike idealizacije, idolatrije ili iluzije. Oni ponekad imaju toliku vlast nad ljudskim bićem da će neosviješten čovjek obožavati arhetip, odnosno osobu koja ga utjelovljuje, ukoliko ga negdje prepozna i smatra dovoljno uvjerljivim. Obožavanje raznoraznih „idola" direktna je posljedica nesvjesne projekcije arhetipa u nekoga tko ga utjelovljuje. Ako pogledamo čime se danas služe mediji kako bi sami sebe prodavali, onda je riječ uglavnom o manipulaciji arhetipovima. Istovremeno, arhetip filtrira i čovjekovu percepciju takozvane duhovne realnosti pa umjesto da čovjek obožava svoju izvornu prirodu, njemu treba svećenik, odnosno neki svetac kojeg će obožavati i koji će posredovati između njega i sveopćeg duha (Boga). Sve religije vješto manipuliraju arhetipovima, a koliku vlast oni imaju nad ljudskim bićem dovoljno je vidljivo kroz vjersku netrpeljivost, odnosno vjerske ratove koji spadaju u najokrutnije u dosadašnjoj povijesti. I današnji sukobi dobrim su dijelom vjerske prirode - rat u bivšoj Jugoslaviji često je doživljavan kao rat pravoslavaca, katolika i muslimana, a o ratu u Iraku govori se kao o borbi zapadne, judeo-kršćanske civilizacije protiv „muslimanskog ekstremizma".

No, smisao arhetipova nije u njihovom obožavanju, jednako kao što smisao postojanja teleta nije u izradi njegovog zlatnog kipa te slavljenju statue. Pa ipak, čovjekov odnos prema arhetipu, gledano masovno i kolektivno, još je uvijek izuzetno primitivan te čak i danas jednak biblijskoj priči o zlatnom teletu. On uglavnom obožava arhetip i time mu pristupa na najprimitivniji mogući način, umjesto da ga doživi primarno kao objekt meditacije te zatim i osobne transformacije. Ovo, naime, i jest svrha postojanja arhetipa, no ono što čovjek ne razumije, a fascinira ga, on obično obožava. Stoga se, kad je o arhetipovima riječ, ništa nije promijenilo od primitivnih plemenskih dana - čovječanstvo se prema arhetipu ne odnosi ništa drugačije negoli pleme koje je nekoj nepoznatoj tvorevini iz neznanja pripisalo božanske atribute, zajedno s klanjanjem i obožavanjem koje tipično prati ovakvu razinu percepcije. Umjesto da postane fokusom čovjekove meditacije te vodič do dubokih duhovnih iskustava, arhetip je danas postao sredstvom stvaranja trendova i brendova, a također i strahovite manipulacije koju svjetska „elita" vrši nad ljudskim rodom, poigravajući se njime beskrajnom lakoćom a da većina ljudi toga uopće nije svjesna.

 

epic-archetypes.jpg
Superheroji predstavljaju ništa drugo do arhetipove. Arhetip heroja
jedan je od temeljnih i najtipičnijih...


Arhetipovi zato mogu predstavljati strahovitu opstrukciju čovjekovom ostvarenju, ali i neposrednom duhovnom iskustvu. S druge strane, transmutacija njihovog utjecaja može isto tako snažno osloboditi osobu. Treba, naime, otkriti što arhetipovi predstavljaju, odnosno simboliziraju, te se treba povezati s duhovnom sviješću koju arhetipovi skrivaju svojim (lažnim) sjajem. I to bi, ukratko, bila njihova prava funkcija - biti vodičima do bezobličnog i sveprisutnog duha, do istinskih izvora ispunjenja koji ne ovise ni o kakvoj formi, ni o kome i ni o čemu, već stoje na raspolaganju osobama koje su voljne prepoznati ih i koristiti u konstruktivne i etične svrhe. Carl Gustav Jung, švicarski psihijatar koji je otkrio arhetipove i dao im ime, smatrao ih je „živim psihičkim snagama koje zahtijevaju da budu shvaćene ozbiljno", a njihovo oskvrnuće i nepoštivanje izuzetno ozbiljnim prijestupom s mogućim neugodnim posljedicama. Prema mojem iskustvu, Jung možda nije dovoljno naglasio snagu posljedica koje ostavljaju integrirani arhetipovi - one mogu biti izuzetno ugodne i poželjne - kao što rekoh, ovisno o našem odnosu prema njima, odnosno jesu li integrirani ili ne.

U Jungovoj psihološkoj školi arhetipovi predstavljaju idealizirane modele osobe ili osobnosti, odnosno univerzalne unutarnje prototipove ljudskih ponašanja. Tako je prema arhetipu s kojim smo svjesno ili nesvjesno identificirani  moguće predvidjeti naše reakcije te se oni, između ostalog, mogu koristiti za interpretaciju terapeutovih opservacija. Jung je, naime, koristio specifične arhetipove prilikom dijagnosticiranja patoloških poremećaja u ponašanju ili „kompleksa" (grupe sjećanja ili utisaka povezanih s arhetipom). Zato i postoji „kompleks majke", „kompleks oca" ili „kompleks mučenika". Međutim, cilj mog rada s arhetipovima nije samo dijagnostika, već i direktna intervencija nad arhetipskim modelima, odnosno njihova transmutacija od nesvjesnih programa koji uvelike određuju čovjekovu „sudbinu" prema slobodno i svjesno odabranim modelima samoostvarenja, u trenutku kad je osoba zrela i spremna za takvu realizaciju. Stoga je i ovdje riječ o promjenjivoj karmi koju je moguće transformirati pa i čišćenje ograničavajućih utjecaja arhetipova spada u fond metoda koje omogućuju cjelovito rastvaranje karmičkih obrazaca.
 
Arhetipovi se manifestiraju kroz suptilne podsvjesne modele pod čijim pritiskom čovjek često donosi odluke koje uopće nisu u skladu s njegovom istinskom voljom, već odražavaju tipične kolektivne uvjetovanosti. Svi su ljudi skloni igrati uloge koje ne moraju nužno izražavati njihov izvorni identitet, već predstavljaju utjelovljenje nekih vrlo tipičnih identiteta kolektivnog nesvjesnog, dakle arhetipova. Evo odmah i jednog zanimljivog praktičnog primjera. Arhetip roditelja jedan je od najsnažnijih kolektivnih programa i zato je jedna od osnovnih težnji ljudske vrste, odnosno svake obitelji, da se "replicira" te da i sljedeća generacija zasnuje obitelj i realizira se kroz roditeljstvo. Takva težnja stoga nije samo biološka ili, s druge strane, duhovna - ona je i psihološka te je moguće pronaći kolektivan psihološki model koji prethodi biološkom te filtrira duhovni. Ovakav kolektivni program čovjekov nesvjesni um  dekodira automatski i prihvaća ga kao vlastiti pa on postaje sastavnim dijelom čovjekovog unutarnjeg softvera.

Ljudsko je biće, naime, kreirano kao svojevrstan biokompjutor te je stoga opremljeno i osnovnim programima koji određuju njegovo funkcioniranje. Tako arhetip putem nesvjesnog uma kao posrednika postaje dijelom ljudskog biokompjutora i na taj način automatski oblikuje ljudske težnje, ciljeve, a time i ponašanje. Kao i HAL 9000, superkompjutor iz Kubrickove Odiseje u svemiru 2001, niti ljudski biokompjutor ne razumije naredbe koje su u suprotnosti s njegovim programom ili se nalaze izvan njega, već nastoji ostvariti originalnu naredbu pod svaku cijenu. Kako će se takav program odraziti na nespremne roditelje nije teško zamisliti. Neki žele djecu, ali ne još, međutim pritisak suptilnog unutarnjeg programa stvara im brojne probleme - od osjećaja krivnje pa sve do težih konflikata. Nespreman roditelj koji popušta otvorenom ili suptilnom pritisku arhetipskog modela može time teško opteretiti vlastiti život, kao i život djeteta koje će odgajati na neadekvatan način.

archetypal_images.jpg
 Baš kao na ovoj slici, neintegrirani arhetipovi mogu se 
neometano poigravati s ljudskom „sudbinom"...
 

Ako odemo i korak dalje, mogli bismo utvrditi da arhetip posredno utječe i na čovjekove tjelesne funkcije. Nesvjesni um preko kojeg arhetipovi ostvaruju svoj utjecaj izravno je povezan sa stanicama tijela te se svaki njegov program automatski odražava na čovjekovo tjelesno stanje. Ovu činjenicu dobro poznaje kineska tradicionalna medicina, od Svjetske zdravstvene organizacije priznata kao najučinkovitiji sustav liječenja. Tako ova drevna medicinska škola posjeduje mape tipičnih emocionalnih i mentalnih obrazaca te organa u koje se takvi obrasci obično potiskuju. Na primjer, tuga će oslabiti rad pluća, ljutnja jetre, strah bubrega, iritacija sinusa, nervoza želuca, i tako dalje. Međutim, čini se da je arhetip u stanju nadvladati i neke biološke zakone samo da bi ostvario sebe, odnosno programe koji ga karakteriziraju. Na temelju svojih istraživanja izgradio sam hipotezu prema kojoj pod utjecaj roditeljskog arhetipa spadaju mnoge neželjene trudnoće koje se na sveopće čuđenje i potencijalnih roditelja i liječnika događaju u „neplodne dane" ili uz korištenje „pouzdanih" kontracepcijskih sredstava. Da, kao obiteljski terapeut od mnogih sam svojih klijenata dobio informaciju da je do trudnoće došlo tijekom odnosa u vrijeme prvih dana menstrualnog ciklusa ili u neplodne dane te još k tome uz primjenu kontracepcije. Ništa nije nemoguće, ali ovdje je riječ o atipičnim pojavama koje  se događaju prečesto.

Iz tog razloga smatram da pritisak arhetipskog programa nije samo psihološki, već utječe i na tjelesne funkcije te je u stanju nadvladati uobičajena pravila fiziološkog funkcioniranja kako bi sebe ostvario. Međutim, kako je ovdje riječ o zbivanjima koja se izravno kose s voljom osoba, ili barem s voljom njihovog svjesnog uma, tako ovakav utjecaj spada u nepoželjan i ograničavajući. Viši stupnjevi slobode morali bi uključivati i slobodu planiranja obitelji, a ne prevlast biokompjutorskih programa. Svjesno i slobodno odabrano roditeljstvo u prednosti je nad neželjenom trudnoćom koja obično donosi velik stres budućim roditeljima i djetetu koje se razvija u utrobi uznemirene i zbunjene majke. Zato transmutacija ovog arhetipa može omogućiti potencijalnim roditeljima da se oslobode njegovog suptilnog pritiska i transformiraju ga od gotovo ropskog, robotskog programa u svjesno i slobodno odabrani model osobne realizacije. Riječ je, dakle, o kreiranju mogućnosti slobodnog odabira, nasuprot prepuštanju „prirodnom tijeku života". Međutim, i za kreiranje takve mogućnosti treba biti spreman jer se sada gubi povod za otvoreno ili suptilno prebacivanje odgovornosti na život, društvo ili obitelj. Naš je odabir sada svjestan i samostalan, znamo što smo odlučili i zašto te tko je odgovoran za posljedice naše odluke.

S druge strane, ovaj arhetip može proizvesti veliku patnju osobama koje ne mogu imati djecu jer su zbog ovakve nemogućnosti sklone sebe smatrati neostvarenima. Ja bih rekao da smisao postojanja nije imati djecu, već postati osviještena i kreativno ostvarena individua. Stalno biološko repliciranje ima i višu svrhu od zadovoljenja članova vlastite obitelji slatkim prinovama, no o takvoj svrsi rijetko tko brine. Ljudima je najbitnije imati dijete koje će obožavati dok je malo, slatko i čisto, ali će ga čim odraste početi ponižavati na sve moguće načine te vršiti na njega pritisak da postane baterija u ekonomskoj mašineriji koja će uz vlastiti mukotrpan rad još k tome morati i sama proizvesti novu baterijicu u obliku slatkog novorođenčeta. No, što je s kvalitetom života na ovoj planeti? U kakav svijet guramo svoje novorođenče koje obožavamo prvenstveno zato što još miriše na rajske sfere iz kojih dolazi? Reći ću vam ja - u pakleni svijet utemeljen na nepravdi, laži, nasilju, krađi energije, destrukciji. Stoga ne bi bilo loše da potencijalni tate i mame, djedovi i bakice prestanu cendrati ukoliko se iz nekog razloga ne mogu replicirati te porazmisle o svijetu u kojem žive i doprinesu ponešto njegovoj transformaciji jer će slatko novorođenče i samo postati hrana gladnim duhovima koji njime vladaju. Svrha postojanja je, ponavljam, osvješćenje sveopćeg duha u čovjeku, spiritualizacija materije, a ako prosvijetljena i kreativno ostvarena osoba sebi može priuštiti i djecu kojoj će omogućiti istu takvu ostvarenost, krasno. Ako ne, nije važno - bitni ste vi, a ne vaše na silu i pod svaku cijenu „naštancano" potomstvo.

sleeping-baby.png
 

Naime, za one koji to još ne znaju, čovjek se rađa kao poluproizvod. On je taj koji bi se tijekom života morao ponovo roditi i to kao probuđeno biće. Stari alkemičari poznavali su ovu zakonitost i zato su i crtali ambleme koji prikazuju drvo koje raste iz čovjekove utrobe ili čovjeka koji izranja iz peći ili kotla. Ovu je činjenicu u novije vrijeme također posebno naglašavao indijski mistik-znanstvenik Sri Aurobindo Ghose koji je tvrdio da današnje ljudsko biće uopće ne predstavlja zadnju riječ evolucije - dapače, na duhovnoj evolutivnoj ljestvici čovječanstvo je, najblaže rečeno, na izrazito niskom stupnju razvoja. Čovjek se, dakle, rađa dva puta - prvi put kao biološko biće, a zatim ima mogućnost roditi se i kao spiritualno. No, umjesto da to učini, on prebacuje lopticu svome djetetu i od njega očekuje čuda, projicirajući u dijete svoju izvornu (ali potpuno nesvjesnu) težnju prema vlastitom novom rođenju. Rijetki su oni koji su u stanju probuditi se i roditi kao svjesno biće, ali ne treba zato osuđivati one koji to nastoje. Stoga ako ne možete imati djecu, rodite se vi ponovo, izgradite sebe koliko god možete. To je daleko bitnije od beskonačnog posjećivanja liječnika, mučenja vlastitog tijela umjetnom oplodnjom ili doživljavanja sebe kao promašene osobe. Postići samoostvarenje daleko je bitniji cilj jer većina ljudi kroz djecu ionako nastoji zadovoljiti društvene norme (čitaj - arhetip), zatim potvrditi sebe i svoj svjetonazor, odnosno kroz njih ostvariti svoje neostvarene ambicije. No, sve što očekujete od djeteta trebali biste ostvariti vi. Odmah. Čak i ako sebe ne ostvarujete zbog sebe, treba to učiniti zbog djeteta jer dijete želi odrastati uz ostvarene roditelje, a ne uz žrtve koje sebi nisu mogle priuštiti ono što su željele pa se sada „žrtvuju" za dijete. Naglašavam - roditelj-žrtva ne može odgojiti ostvareno dijete, nego isto tako dijete-žrtvu jer dijete u puno većoj mjeri odgajaju nesvjesni roditeljski utjecaj negoli svjesni.

Kao što vidimo, naša civilizacija uopće ne poznaje ovdje navedene standarde pa iz tog razloga mnogi ljudi imaju probleme koje uopće ne bi trebali imati. Koliko će vremena morati proteći sve dok ne usvojimo i ovakve standarde ja stvarno ne znam, no nismo baš previše blizu. Da društvo ne doživljava arhetip gotovo kao dogmu i od takvog odnosa ne stvara kolektivnu normu, ljudi bi bili znatno opušteniji i otvoreniji. Ovako ih dodatni pritisak kolektivnog polja i njegovih programa čini nesigurnima i neadekvatnima, odnosno tjera na vrstu djelovanja za koju trenutno uopće nisu spremni. No, prije negoli se oslobodimo i otisnemo u svemir morat ćemo nadvladati utjecaj arhetipova, odnosno postići emocionalnu zrelost utemeljenu na poštivanju principa bezuvjetne ljubavi. Ovako primitivni, divlji i grabežljivi nemamo dopuštenje za slobodno baratanje energijom, materijom, prostorom i vremenom. Čak smo u zadnje vrijeme i znatno de-evoluirali - niti pripadnici drevnih civilizacija nisu bili ovoliko jadni kao mi. Zato ne treba trošiti život na udovoljavanje zahtjevima društva ili arhetipova jer je takvo zadovoljstvo plitko i kratkoga vijeka.
 
phanes.jpg            frontispiece_engraving_from_urban_hjrne_actorum_chemicorum_holmiensium_1753.jpg
Rađanje boga Fana (primordijalnog boga prokreacije) iz svjetskog jajeta te nove
žene iz alkemijskoga kotla....

Znam dobro o čemu govorim - društvo se nikada nikome nije adekvatno odužilo za „žrtve" koje se za njega podnose. Ne kaže se uzalud da „revolucija jede svoju djecu" - pogledajte odnos hrvatske države prema braniteljima. Oni koji nisu i sami prešli na „tamnu stranu" te postali mafijaši, političari ili „poduzetnici" nemaju ništa, niti će ikada imati. I ne samo to - država ih se odriče, srami, izručuje nakaznim „međunarodnim sudovima pravde" (koje li stravične farse...) te bi ih najradije izbrisala iz vlastite povijesti. Da, netko je morao odraditi prljavi posao ratovanja, ali onda izvršioce treba pod hitno maknuti sa scene i čim prije nabaciti fasadu lažne stabilnosti, reda i sigurnosti. Pogledajte kako se američka država odnosi prema osobama koje su raščišćavale „Ground Zero", odnosno mjesto na kojem su se srušili tornjevi WTC-a u napadima 11. rujna. Ne samo da je takav napad bio organiziran od američkih tajnih službi, ne samo da nije bilo dovoljno da u njemu pogine tri i pol tisuće ljudi, nego se dobrovoljcima koji su odmah izašli na teren pomoći pri gašenju požara i saniranju štete tvrdilo da u ruševnom materijalu nema toksičnih tvari te da je boravak na terenu siguran. Koliko je bio siguran dovoljno govori brojka od nekoliko tisuća bolesnih ljudi te jednak broj tužbi koje su protiv američke države podnijeli vatrogasci i ostali dobrovoljci koji od tada imaju brojne kronične zdravstvene probleme - od plućnih bolesti, zatajenja bubrega pa sve do leukemije...

Evo i primjera iz moje obitelji. Moj je otac bio profesor na Medicinskom fakultetu i jako je držao do statusa koji je imao u medicinskoj zajednici. Međutim, kad se i sam razbolio od raka ta ga je zajednica tretirala kao zadnje govno, gore negoli da nije bio njen „uvaženi" član. Mjesecima nije mogao do svojeg doktora, vjerojatno zato da mu ne bi rekao da je „osuđen na smrt" jer medicinska zajednica „nema lijeka" za većinu bolesti. U međuvremenu su eksperimentirali s raznim „terapijama", a neposredno pred smrt čak su mu prodali i „novi eksperimentalni lijek" za 24 000 kuna - da, trideset tableta za dvadeset i četiri tisuće kuna...i umro je nakon što je popio jednu... Tako današnji čovjek živi u izuzetno primitivnoj zajednici koja mu ne daje ništa ukoliko želi ostati dosljedan izvornome sebi, a nudi brojna lažna zadovoljstva ako želi prodati vlastitu dušu. No bolje je da vas zajednica mrzi zbog onoga što jeste nego voli zbog onoga što niste. Vjerujte mi, svi vi koji se žrtvujete za zajednicu na kraju ćete, ako stvarno imate sreće, od nje dobiti ručni sat ili možda veeeeeeliki televizor. A zatim se od vas očekuje da čim prije umrete. Zato se pobrinite za sebe, ali na etične načine, naravno. Cilj današnjeg čovjeka mora biti oslobađanje od utjecaja arhetipova i ostalih programa utisnutih u kolektivno energetsko polje jedne dekadentne i umiruće tvorevine zvane suvremeno društvo jer će ga takvo društvo u suprotnome sigurno upropastiti. 

    
fukitol.jpg
 Ovo je jedini učinkoviti lijek koji je farmaceutska
industrija ikad proizvela - sve ostalo je prijevara.