NAJČEŠĆI OBLICI PREPUŠTANJA „SUDBINI"

Iako čovjek jest kreator, većina ljudi izbjegava kreirati svoju sudbinu. Postoje brojni razlozi zašto je toma tako - većinu sam već obradio u prethodnom člancima, od glumljenja žrtve pa sve do samovažnosti. Ovdje ću obraditi još tri tipa osoba koje često čak i jesu orijentirane prema osobnom razvoju, ali svejedno propuštaju sebe do kraja ostvariti, odnosno ozbiljno se primiti posla. Riječ je o dokoličarima, igračima i preopterećenima. I ja bih se mogao pronaći u sva tri tipa - moji uvidi o svemu o čemu pišem ili radim dolaze iz vlastitog iskustva, a ne od promatranja tuđih nesavršenosti s himalajskih visina. Nadam se stoga da je jasno da ovo ne izlažem radi kritizerstva ili osuđivanja bilo koga, već radi ukazivanja na određene vrste slabosti koje za mnoge ljude predstavljaju velike zamke i odvlače ih od daljnjeg napredovanja.

Počnimo s dokoličarima. U ovu grupu ne spadaju samo posebno lijene osobe, već i svi oni koji ne žive život posvećen nekom idealu ili ostvarenju specifične misije. Dokoličarima je obično najvažnije kako izgledaju. Oni posjeduju onu specifičnu vrstu bahatosti koju je dobro uočio Castaneda - "bahatost besmrtnog bića" - i misle da će živjeti vječno, obično na isti način kao u adolescentsko doba. Kad primijete na nekome znakove starenja, debljanja ili prirodne transformacije iz adolescentskog u zrelo doba, oni se ne mogu suzdržati a da to otvoreno ne prokomentiraju. Srest će vas na ulici i reći vam u lice - "o, pa ti si ostario/osijedio/udebljao se/propao", i tako dalje. I ja sam u zadnje vrijeme ponešto ostario (tko bi rekao...), premda sam dugo vremena zadržavao mladenački izgled. No vrijeme ide i ja više nisam "dečec" - sa svojih 45 godina ne izgledam loše, ali je očigledno da više nemam 25, a niti 35.  Ostario sam i zato što izrazito puno i naporno radim, odnosno nastojim uvijek dati svoj trenutni maksimum. Također se i maksimalno dobro zabavljam - tko je god bio na mojem party-ju, zapamtio ga je. Ne štedim se jer znam da neću živjeti vječno pa zato i radim najbolje što mogu, ali i "brijem" najbolje što mogu. Jednom je dokoličaru to potpuno neshvatljivo - on misli da ja starim zato što propadam, zato što sam se predao ili prepustio, što zanemarujem svoje tijelo. Nije tako - ja izgledam onako kako i treba izgledati osoba od 45 godina - nisam vječiti dječak koji će svojom neprekidnom mladošću drugima podgrijavati ideju da vrijeme ne prolazi, da će sve zauvijek biti kao što je i sada i da se oni sami nikada neće morati promijeniti.

Dokoličar stari sporije jer ništa niti ne radi. Da, možda će zbog toga i dulje živjeti svoj dosadni, dokoličarski život. Pa neka mu - meni je draže proživjeti intenzivnih pola sata negoli se danima povlačiti bez veze, ne radeći ništa istinski korisno, osim dosadnog i najčešće potpuno besmislenog posla na kojem vrdaju koliko god mogu. Dok ja napravim nekoliko psiho-energetskih kirurgija dnevno, omogućim ljudima da promijene životni smjer te dožive ponekad i dramatične, da ne kažem "čudesne" životne transformacije, a vikendima držim intenzivne i naporne cjelodnevne tečajeve, sam održavam svoju web stranicu, pišem članke, prevodim ih na engleski, pišem knjige, navečer idem na satove portugalskog, vježbam nekolicinu meditativnih tehnika, organiziram večere i party-je za prijatelje, sviram i komponiram svoju glazbu (kao i svoje DJ uradke), dotle dokoličar živi s deset posto potencijala, a misli da radi ne znam što. Ne, on životari. On čak vjeruje da bi mogao isto što i ja, "samo kad bi htio", ali kad pokuša, ubrzo se pokaže da u stvari - ne može. Mogao bi kad bi radio, vježbao, razvijao svoje potencijale i udostojio se u nešto uložiti energiju, odnosno - potrošiti se makar malo. No, dokoličar obično živi mršavo -  obično mu je takvo i tijelo, ali i život - suh, mršav, pothranjen, isprazan i vrlo često frigidan/impotentan.

Za jednog dokoličara, naime, ništa nije dovoljno dobro i sigurno će ostati nezaposlen, ako to sebi ikako može priuštiti. Za njega nikakav posao nije odgovarajući, a opravdava se pričom kako mu se "ništa ne otvara" ili nema sreće ili se "ne osjeća dobro" da bi se upustio u bilo koji ozbiljniji projekt. Neki dokoličari troše novac svojih bračnih partnera, ne rade ništa, a opravdavaju se vječitom depresijom. Pa zgodno, i ja bih rado bio depresivan samo da ne moram ništa raditi, ali ne mogu si to priuštiti. A znam i da čovjekova unutrašnjost oblikuje njegovu vanjsku realnost i gdje ima volje pronaći će se i sredstva. Dokoličar obično čeka neku izvanjsku priliku, ali to se obično ne događa zbog same prirode kreativnog procesa. Stvar ide obrnutim putem - prvo treba imati ideju, a onda raditi na privlačenju sredstava. Život kreira priliku onima koji nešto žele, koji imaju nekakav projekt, a ne onima koji ne znaju što hoće i samo čekaju Godota. 

Posebno je zanimljiv odnos dokoličara prema smrti. Doživljavaju je kao tešku "pušionu" - eto ga, umro je taj i taj, i on je popušio. Kao da će oni živjeti vječno i nikada se promijeniti, nikada dobiti koju sijedu vlas ili višak sala oko trbuha. Takav je i dobar dio "new-agera" - oni sebi rade plastične operacije, gledaju u sunce, vježbaju jogu i sigurni su da nikada neće otegnuti papke - to se njihovim veličinama ne može dogoditi. Istovremeno, takve osobe nisu istinski posvećene ničemu, osim možda brižnom njegovanju ideje o svojoj posebnosti, ljepoti, značaju ili uzvišenosti. Kad se sve zbroji i oduzme, dokoličar je ništa drugo do otvoreni ili prikriveni materijalist. On se možda "fura" na ovo ili ono, radi Reiki ili vježba Tai Či, ali je u stvari čisti materijalist - bitan mu je samo izgled i imidž, stan i auto, a ako ima malo duha i energije onda i seks. I to je to. Na određen način dokoličar je u stalnom ratu sa svojom sudbinom, pokušava je izbjeći, nadvladati, prevariti ili nadmudriti, ali sudbina ipak obično konačno nadmudri njega. Kako? Tako što vrijeme prođe a dokoličar nije ostvario ništa istinski ispunjavajuće. A kad vrijeme prođe, prošlo je - nema nazad. Ima idući život, nova inkarnacija, ali u njoj će sve što smo sada propustili ostvariti biti duplo teže.

I igrač izbjegava kreirati vlastitu sudbinu, iako se to na prvi pogled ne čini tako. Ovaj je tip ljudi i puno opasniji od dokoličara koji je u stvari ljenivac, dok je ovaj tip sve samo ne lijen. Igrači su osobe koje rade puno, ali isključivo u svoju korist - barem tako misle. Oni obično jako dobro znaju što se događa, kakav je vrijednosni sustav suvremenog svijeta, tko i kako vlada. Zato se prilagođavaju svemu i svačemu samo da bi uspjeli ili opstali. Igrač je oportunist i misli da je jako pametan. Pa da, zašto ne uzeti ono što ti se nudi? Zašto biti "gubitnik" i cijeniti pravdu, istinu, etiku, zašto se jednostavno ne prilagoditi sustavu i surfati na njegovim valovima? Ima samo jedan problem - iako igrač obično ne okrvavi vlastite ruke, on je ipak suučesnik u zločinu. Igrač jest pragmatik i svjestan je da ne može ići u borbu s vjetrenjačama te se goloruk suprotstavljati kretenizmu i zlu sustava, ali što bi bilo da baš svi šute? Odnosno, što bi moglo biti kad bi se svi koji vide što se događa barem verbalno izjasnili protiv enormnih nepravdi trenutnog svjetskog ustrojstva? Reći ću vam ja - raj na Zemlji. Zato je i igrač kriv, a od njegovog krivog djelovanja najviše će štete imati njegova djeca. Da, umjesto da budu "zbrinuta" i "sigurna", ta će djeca sigurno biti nesretna jer im je primjerom ukazano da se lopovluku sistema može doskočiti jedino ako i sam postaneš lopov. A lopov je nemoralna osoba čija djela podliježu jedinom nepromjenjivom zakonu u svemiru - zakonu akcije i reakcije, odnosno zakonu karme.

Igrač se "ne bi štel mešati", ali u karmičke dugove spada i propust, odnosno nedjelovanje, onda kada bi djelovanje bilo ispravna stvar. Mnogi se igrači bave raznim biznisima, mnogi su zaposlenici korporacija, raznih ministarstava i ostalih državnih službi, pravnici i menadžeri, a mnogi su i umjetnici ili intelektualci koji otvoreno ili tiho šuruju sa sistemom. Umjesto da svoju energiju usmjere transformaciji sistema u ispravan, pravedan i pošten, oni apstraktno intelektualiziraju, kao nešto "provociraju", a u stvari se bave filozofskim larpurlartizmom. Popularni slovenski filozof Slavoj Žižek, kojem se ne može poreći inteligencija, erudicija, duhovitost i šarm, ipak je osoba koja ne imenuje stvari pravim imenom. Za njega je svijet besmislica, stvari se događaju slučajno i unutar takvog ustrojstva nema nikakvog reda niti pravila, a ljubav je u konačnici zla (?!?). Umjesto da se bave razobličavanjem globalne manipulacije koja je svijet učinila jednom besmislicom, intelektualci igraju igre i time posredno doprinose održavanju ovakvog stanja. Svijet uopće ne bi morao izgledati ovako - današnje ustrojstvo svijeta namjerno je kreirana konstrukcija kako bi šačica neizmjerno bogatih ljudi i dalje ostala neizmjerno bogata. Da bi se svijet promijenio, većina bi trebala prestati sudjelovati u manipulacijama manjine. Da bi to mogla, većina mora biti obrazovana i informirana o tome što se stvarno događa. Kako informaciju neće dobiti od mehanizama sistema, moraju je pružiti intelektualci, duhovnjaci i ostali društveni aktivisti. Amen.

O tome bi trebali pričati Slavoj i ostali, a ne se okolo cirkusirati slikama Staljina, Pola Pota i Mao Ce Tunga u svojoj dnevnoj sobi. Što nije onda stavio i sliku Adolfa Hitlera, kad je već fašističke režime proglasio puno transparentnijim i time pravednijim od komunističkih? Nije, jer je igrač i oportunist, a ne iskreni revolucionar. Ne zaboravimo, Staljin i Mao su prema broju pobijenih ljudi u mirnodopsko vrijeme veći zlikovci od Hitlera - Staljin je pobio najmanje 20 milijuna ljudi, a Mao najmanje 40 milijuna. Baš prave osobe za ukrašavanje sobe. Netko bi mogao reći da je ovo samo moj problem - ja ne kužim da je stavljanje slika ovih monstruma u svoju sobu "suptilna provokacija" koja doprinosi nečijem osvješćenju. Kako da ne... Ovakvi "intelektualci" ni po čemu se ne razlikuju od spikera na televiziji - puno pričaju, a ne kažu ništa što bi imalo veze s istinom. Time postaju sredstvom ostvarenja novog svjetskog poretka, jednako kao i glazbenici koji izravno promoviraju zaglupljivanje, zlo, okultne simbole i najnižu moguću vibraciju, kako bi mase ostale tupe, glupe i indoktrinirane simbolikom novog globalnog totalitarizma. Sva sreća, ima i takvih umjetnika koji eksplicitno izgovaraju istinu - kako to da Bill Hicks i George Carlin znaju točno što se događa, dok Slavoj živi u apstrakciji? Da, nije Slavoj glup, jer su Bill Hicks i George Carlin mrtvi, jednako kao i Lennon, Gandhi i Martin Luther King, dok je on još uvijek živ i neometano se glupira po bjelosvjetskim sveučilištima. Na žalost, na to je spala današnja "inteligencija"...
 
 13._jay-zrihanna.jpg  14._kanye.jpg
 Rihanna poručuje ... može li biti eksplicitnija? 
 Kanye West drži govor na sveučilištu, a na majici mu Bafomet...? (ma ne, to je sve samo slučajnost...)

 

15._rocawearsymbolism.jpg 16._rocawearsymbolism2.jpg

Nova kolekcija Jay Z-jevog branda Rocawear (Jayev glazbeni label zove se
Roc-A-Fella Records) - tipični masonski simboli i još tekst „masters of the craft"?!?

                       
 

Niti igrači ne kreiraju vlastitu sudbinu u pravom smislu riječi jer gube dragocjeno vrijeme prilagođavajući svoje djelovanje sustavu. No, globalni sustav u kojem živimo sve je samo ne zdrav, ne omogućuje istinsko ispunjenje i kreativnu ostvarenost, a o slobodi da i ne govorim. Čovjek je puno više od društvu dobro prilagođenog lukavca koji devedeset posto svojeg vremena glumi da je netko drugi. Zato igrač nikada nije do kraja sretan i ispunjen - on stalno traži još, ali potpuno zadovoljstvo ne postiže. Kada pogledamo činjenicu da gotovo svaki političar s vremenom postaje sve pohlepniji, jasno je da su to ljudi koji nemaju mira. Zašto nemaju mira? Zato jer nemaju dubok unutarnji kontakt sa sobom, sa svojim jastvom, a zatim i sa sveopćim duhom. Umjesto da razvijaju i njeguju takav odnos, oni zadovoljstvo traže u moći i posjedovanju. Ista je stvar i sa svim drugim pripadnicima ove grupe iz ostalih branši - niti oni neće moći pronaći ispunjenje u izvanjskome, premda su uvjereni da hoće. Treba se okrenuti sebi, a ne gubiti vrijeme prilagođavajući se uporno bolesnoćama suvremenog društva, koliko god to naizgled isplativo bilo.

Evo i par riječi o preopterećenima. Ovdje je riječ o ljudima sklonim pretjeranom radu, ali bez bog-zna-kakvog materijalnog dobitka, osim onog koji je sadržan u mogućnosti skretanja pozornosti s bitnih stvari te opravdavanja "prezaposlenošću", "obavezama", "radom", "obitelji" i tako dalje. Ovdje ćemo pronaći sve radoholičare, obiteljske ljude, majke i očeve, trudbenike najrazličitijih vrsta, uvjerene u ispravnost svoga neprekidnog trudbeništva te ponosne na njega kao da je neprekidno žrtvovanje za ovo ili ono najvažnija stvar na svijetu. Jest, ali ne najvažnija. Nije smisao ljudskog postojanja da se optereti nekom obavezom do mjere u kojoj zanemaruje svoje odnose, kreativnost ili spiritualnost. Jer odnosi, kreativnost i spiritualnost jesu najbitnije stvari, a ne puko odrađivanje neke samonametnute "sudbine". Tako ovi ljudi "nemaju vremena" ni za što - samo za svoju temeljnu obavezu. Ja razumijem roditelje koji imaju malodobnu djecu, razumijem i sve osobe koje jednostavno moraju non stop raditi za novac u određenom životnom periodu, ali takav životni stil može lako prijeći u naviku i postati izgovorom za izbjegavanje bitnog.

Preopterećena osoba obično puno toga "ne može" i jednako toliko puno toga "mora". U pozadini ovakve motivacije najčešće je identifikacija sa žrtvom, ali i identifikacija s mučenikom. Naime, ukoliko je netko u obitelji iz koje je preopterećeni ponikao bio opterećen osjećajem krivnje, tada je krivnja postala "normalnom" emocijom za preopterećenog. On obično izražava krivnju koja nije njegova, premda ponekad i jest njegova. Krivnja obično boravi u podsvijesti u svome izvornom obliku, ali se na svjesnoj razini manifestira kao snažan osjećaj "dužnosti", "obaveze", krutoga morala ili kroz konfliktne potrebe. Možda bi jedan dio osobnosti ove osobe želio jedno, a drugi nešto sasvim suprotno, u sukobu s prvim dijelom. Tada ova osoba smatra da je neophodno žrtvovati neku svoju potrebu nauštrb druge i posvećuje se samo jednoj motivaciji, dok drugu potiskuje. Da bi držala svoju potrebu potisnutom ona mora stalno skretati vlastitu pozornost s nje, a rad ili opterećenost nekom obavezom u današnjem je društvu idealan izgovor za ovakvo potiskivanje. Čak štoviše, pretjerani rad danas postaje općeprihvaćenim sredstvom za izbjegavanje suočavanja sa samim sobom. Da, mora se ovo ili ono, nema se vremena "za te gluposti" kao što je razvijanje partnerskog odnosa, kreativni izraz ili spiritualni razvoj. A svi mi koji se tim stvarima ipak bavimo smo neradnici, niža vrsta, lijenčine, boemi, "nerealni" i blesavi. Najbitnije je stalno trčkaranje za djecom, lovom i "sigurnošću". Osobe koje sebe preopterete obiteljskim obavezama smatraju ljude bez obitelji promašenima, neostvarenima, neuspjelima, ljenivcima.

Kad preopterećenu osobu pitate koji je smisao njenog života, ona neće imati odgovor koji zahvaća bilo što izvan obitelji ili borbe za materijalni opstanak. Dobro, činjenica jest da je globalni sustav kreiran tako da čovjeka prisili na stalnu zaposlenost kako ne bi imao vremena niti energije primijetiti da nešto ne valja. I raditi se mora, moramo svi, i mi koji shvaćamo da rad ubija, a kamoli oni koji se uopće ne pitaju zašto je sada odjednom "kriza". Globalni poredak i karakter suvremenog društva je takav da će kriza biti permanentna, stalno će se izmišljati prijetnja od terorizma, virusa, tsunamija, padova burze, namještenih ratova i ostalog. Dok se ugnjetena većina konačno ne pobuni protiv takvog ustrojstva kriza nikad neće stati. Što mislite zašto je rat između Engleske i Francuske trajao stotinu godina? Je li morao trajati toliko? Zašto je nakon II svjetskog rata odmah započeo hladni rat? Zašto se nakon pada komunizma u istočnoj Europi odmah pojavila prijetnja od "islamskog terorizma"? Zato što su sve to sredstva odvraćanja pozornosti, odnosno načini kako čovjeka držati u stanju trajnog ropstva. Vjerovali ili ne, odnedavno se govori i o mogućoj "prijetnji iz svemira" - istraživači svjetskih zavjera najavljuju skorašnju režiranu invaziju izvanzemaljaca (Project Bluebeam), izvedenu naprednom hologramskom tehnologijom, samo da bi se na još jedan način zastrašilo robove i održavalo ih u ropskoj poziciji. Odnosno i zato da bi se opravdala globalna totalitarna vlast koja nam se ubrzano sprema.

No, koliko god prezaposlenost spadala i u globalnu propagandu, a gotovo redovito u tradicionalne forme mišljenja i ponašanja, ona ipak nije prirodna. I ja znam raditi izuzetno puno, ali ne čitavo vrijeme. Ponekad odradim i po šezdeset dana za redom, bez pauze, dan za danom, ali nakon toga uzimam vrijeme za sebe. Zato što nije smisao života u neprekidnom radu - to je smisao samo u komunističkim i fašističkim sustavima koji su oduvijek radu davali gotovo mitske proporcije. "Da nam živi, živi rad ..." ili "Arbeit macht frei " tipične su parole koje naizgled veličaju rad i radnika, ali ga u stvari indoktriniraju stalnom orijentacijom prema nekoj vrsti zaposlenosti kao društveno poželjnoj. Ideja da rad oslobađa, koja se nastoji promovirati ovakvim parolama, u stvarnosti propagira nešto sasvim drugo - stanje permanentne porobljenosti. Posebno je ironična nacistička verzija ove parole, napisana na ulazu u Auschwitz - svakako, rad oslobađa, pogotovo u jednom od najstravičnijih fašističkih logora. I heroj socijalističkog rada Alija Sirotanović, kopač ugljena u jugoslavenskim rudnicima i udarnik koji je višestruko premašivao norme, bio je toliko indoktriniran ovakvim parolama da je na Titovo pitanje - "udarniče, treba li ti išta, dat ću ti što god želiš?" odgovorio "veću lopatu, druže Tito, da opet premašimo normu"! Tito, tipični komunistički diktator u bijelom odijelu, provodio je vrijeme na Brijunima s cigarom i viskijem u ruci, okružen svjetskom estradnom elitom, a Alija znakovitog prezimena "Sirotanović" ostavljao je kosti u rudniku, nastojeći svojim životom utjeloviti jednu praznu parolu. Eto, tako rad oslobađa i zato je bitan - da bi svjetski moćnici mogli mirne duše uživati u svome perverznom dokoličarenju.

A kad je o kreiranju skladne obitelji riječ, tada osobna sreća i ostvarenost imaju itekako važnu ulogu. Djeci trebaju sretni i ostvareni roditelji, a ne zabrinuti i preopterećeni mučenici. Ako želite svoju djecu učiniti sretnom, tada prvo vi budite sretni. Roditelj žrtva ili mučenik daje primjer djetetu kako postati žrtvom ili mučenikom. Ne treba niti sumnjati da neostvaren ili opterećen roditelj ovakve svoje odlike automatski usađuje djeci. Mnogi se tuže na vlastitu djecu, smatrajući ih nezahvalnicima koji ne razumiju njihovu "preveliku žrtvu" za dobrobit potomstva. Nema žrtvovanja za dijete koje neće i od djeteta učiniti potencijalnu žrtvu. Žrtvujte se za sebe, za vlastitu ostvarenost jer će od nje najviše profitirati i dijete. To je kao i ona uputa u avionu da ako zbog nestanka kisika padnu maske, roditelj prvo sebi stavlja masku za disanje, a tek zatim djetetu. Da, prvo treba zbrinuti sebe, a tek će zbrinuta i ostvarena osoba moći i na pravi način zbrinuti dijete. Zato roditelj koji "živi za dijete" opterećuje to dijete svojom pretjeranom pozornošću, ne da mu da živi i time ga najčešće onemogućuje da se ostvari. Mnogi su roditelji do te mjere upetljani u živote svoga djeteta da ono kasnije nije uopće motivirano kreirati vlastitu obitelj. Kako će, kad ga roditelj ne pušta od sebe?
 
 
**************
  
Evo za kraj i dva primjera ostvarenih osoba koje to postižu uz nezamislive prepreke. U Pragu sam upoznao Pavlu Francovu, diplomiranu anglisticu i magistricu psihoterapije te nositeljicu zlatnih medalja u trčanju na 1500 i 3000 metara s paraolimpijade u Barceloni, 1992 godine (na tri kilometra postigla je i svjetski rekord koji još uvijek drži). Pavla je, naime, slijepa - rođena je s nekolicinom očnih defekata, a u petnaestoj godini potpuno je oslijepila. Danas se Pavla bavi jednom vrstom umjetnosti. Za očekivati bi bilo da se kao slijepa osoba bavi glazbom, možda pisanjem ili nečime što ima veze s opipom. Ne, od svih grana umjetnosti koje bi joj kao slijepoj možda lakše sjele, Pavla je odabrala baviti se jedinom koja joj predstavlja istinski izazov - slikarstvom! "Kako jedna slijepa osoba može slikati?", zapitao bi se prosječni dokoličar koji niti uz zdrave ruke, noge i svih pet tjelesnih osjetila ne radi ništa korisno. Eto, tako - sve se može kad se hoće. Pavla kemijskom olovkom iscrta konture likova koje će slikati, tako da ih može opipati s druge strane papira, a zatim ih oboji. Ima izložbe i danas se, uza sva svoja ostala zanimanja, smatra prvenstveno slikaricom. Dakle? Ne može se, jeli tako - svi smo samo "žrtve vlastite sudbine"...

 
17._pavla_drawing.jpg
 Slijepa slikarica Pavla Francova


 18._pavla_ocean.jpg
 Pavla Francova - Ocean


19._pavla_hojnost.jpg
 Pavla Francova - Punina
 

20._pavla_portugalsky_vychod_slunce.jpg
 Pavla Francova - Portugalski izlazak sunca
 

Iduća osoba je mladi Australac Nick Vujicic - njega osobno ne poznajem, ali nema niti potrebe - sve je jasno kada vidite kako Nick izgleda i čime se bavi. Rođen je bez udova - ima samo jedan mali batrljak umjesto lijeve noge i njega upotrebljava kao sredstvo tjelesnog komuniciranja. Nick ima svoju web stranicu i radi kao kršćanski propovjednik, promičući  ideje dobra, ljubavi, tolerancije i jednakosti. Poznat je diljem planete i djeluje kao najzdravija osoba koju ste ikada upoznali. Jednako kao iz Pavlinih slika, iz njegovih govora zrači energija sasvim drugačija od one koju emitira jedna Rihanna, obučena kao da je upravo došla s crne mise, sa sotonskim pozdravom i prstenjem s lubanjama. Nick govori o jednostavnim stvarima kao što je konstruktivno mišljenje ili ljubav prema bližnjemu svome. U slobodno vrijeme bavi se brojnim sportovima i slobodnim aktivnostima za koje bi jedan igrač tvrdio da ih je nemoguće obavljati bez udova, a preopterećenom bi to bilo previše čak i uza sve udove, a kamoli bez. No, Nicka njegov hendikep ne može odvratiti od ispunjenog i ostvarenog života. Nick zna da se nije rodio da pati, drži sebe na lancu ili čeka - rodio se da bude sretan i ostvaren, a to i jest. Dakle - ne može se? Nemogućnost je samo u glavi pojedinca, a ne tamo vani, kao "objektivna prepreka" koja čovjeku nikada neće dozvoliti neku vrstu ostvarenosti.

 
21._nick-vujicic.jpg
 Nick Vujicic propovijeda u Indiji


22._nick-golf.jpg
 Nick golfer


 nick vujicic surf
 Nick surfer


Kao što je vidljivo iz navedenih primjera, ali i ostatka ovog teksta, vrata zakona su uvijek otvorena, iako će se uz njih redovito naći neki priglupi policajac ili prijeteći Jahve kako bi nas odvratio od ideje o osobnoj slobodi i nastojao ugurati u neki klišej ili prijetio zatvorom. Zato ne nasjedajte duhovnoj policiji - ona je ionako tu ne da nas odvrati od cilja, već samo da testira našu odlučnost. Čak i Veliki Arhitekt iz filma The Matrix na pitanje Proročice („Oracle") "što ćemo sa osviještenima?" odgovara - "pustit ćemo ih, a što drugo". Iako se većina ljudi ponaša kao čovjek iz Kafkine priče i nikada ne prođe kroz otvorena vrata (zato je ova priča i toliko tragična), dokazujući time koliko je lako manipulirati čovječanstvom, smisao postojanja ne može biti u robovanju unaprijed zacrtanoj sudbini. Kakve god karte dobili, s njima je moguće odigrati u vlastitu korist. A propuštena prilika najviše boli - to dobro zna svaki starac ili osoba na samrti - ne žali takva osoba toliko za onime što je učinila, već za onime što je propustila učiniti. Svoje domete određujemo sami i nema nikoga tko bi ih mogao ugroziti kao mi sami. Stoga - koji je vaš sljedeći projekt? Što ćete učiniti još danas kako biste promijenili postojeće stanje? Koji ćete izazov prihvatiti već sutra i njime transformirati dosadašnja ograničenja? Kako možete drugima pomoći da učine isto? Moje e-mail je Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. - sa zanimanjem i nestrpljenjem očekujem vaše odgovore!

 
© Tomislav Budak, rujan 2009.