Alex Grey Adam and Eve o

Alex Gray - Adam & Eve

 

Prošlo je osam godina otkako sam nakon prve posjete Brazilu napisao izvješće o ayahuasca ceremonijama na kojima sam 2008. prvi puta sudjelovao. Bio je to jedan od prvih tekstova na ovu temu u Hrvatskoj i državama regije jer je do tada rijetko tko u našim krajevima čuo za ovaj psihotropni napitak, a taj je članak do dana današnjeg ostao najčitanijim tekstom na mojoj web stranici. Iako temelj mog terapeutskog i duhovnog rada čine sasvim drugačije metode, koje i dan danas smatram daleko važnijima za kvalitetan osobni razvoj od korištenja bilo kakvih supstanci, šira se publika ipak uhvatila priče o ayahuasci kao najprivlačnije teme. U međuvremenu se interes za ayahuascu ustostručio pa je velik broj ljudi iz Hrvatske i drugih zemalja regije putovao u Brazil, Peru i ostale zemlje sa šamanističkim tradicijama kako bi probao ovu supstancu, što je pojam „ayahuasca“ učinilo standardnim elementom rječnika duhovnih tragalaca. Od svog prvog iskustva s ayahuascom pa do današnjih dana prošao sam velik broj ceremonija, a stekao sam iskustva i s brojnim drugim psihotropnim biljkama i supstancama. S obzirom da je moje iskustvo s ovakvim oblikom osobnog i duhovnog razvoja (osim kratkotrajnog eksperimentiranja s LSD-jem u ranim dvadesetima) uslijedilo nakon gotovo tridesetogodišnje duhovne prakse koja nije uključivala nikakvu „biljnu medicinu“ niti šamanističke ceremonije, bilo mi je zanimljivo promatrati efekte psihotropnih supstanci na sebe kao osobu kojoj korištenje psihodelika nije bilo ni prvi, a niti jedini oblik duhovnog rada. I upravo iz tog razloga smatram da bi ljudi koji se upuštaju u ovakav oblik tragalaštva mogli profitirati od informacija koje ću ovdje iznijeti.

Atraktivnost šamanističkog duhovnog puta te lakoća kojom se ostvaruju iskustva privlačna je mnogima – zato je ova staza danas jedna od popularnijih. Uostalom, zašto ne koristiti psihotropne supstance kad ih samo treba popiti i efekti su tu, čak i bez ikakvog napora ili aktivnog sudjelovanja od strane praktikanata. U usporedbi s drugim metodama na taj je način daleko lakše tako doći do ekspanzije svijesti, značajnih uvida, duhovnog iskustva, a ponekad i iscjeljenja. Ako istim ciljevima težimo bez pomoći supstanci, naš će put biti puno teži i mukotrpniji. Zato razumijem one koji psihotropne biljke smatraju božjim blagoslovom, „manom s neba“ koja omogućuje spasenje, izbavljenje, produhovljenje ili iscjeljenje u relativno kratko vrijeme te uz minimalne napore praktikanata. I osobno sam biljne učitelje i učiteljice sklon doživjeti kao izvanredna pomoćna sredstva koja će uvelike olakšati i ubrzati osobni razvoj i napredak. Kad ih je već stvorio Bog te njima posijao planetu, bilo bi glupo ne koristiti ih. Pa ipak, što nakon jedne šamanističke ceremonije? Kako ćemo ponoviti ili obnoviti svoja iskustva bez biljne medicine? I što ako restriktivni društveni mehanizmi u potpunosti onemoguće konzumaciju psihotropnih biljaka, a kako stvari stoje takva je mogućnost vrlo vjerojatna?

Naime, činjenica je da ja nisam na psihodelicima doživio ama baš ništa što nisam doživio i prije, prakticirajući direktnu duhovnu stazu te metode poput Intenziva direktnog iskustva Istine ili raznih terapijskih tehnika. Ponavljam, ama baš ništa novo. Doduše, psihotropne biljke potvrdile su i produbile moja dotadašnja iskustva, ali mi nisu omogućile proboj ni u kakve nove razine sveopćeg duha do kojih ne bi mogao doprijeti i samostalno. Iz tog razloga mogu samo zaključiti da upotreba psihotropnih biljaka uopće nije nužna niti nezamjenjiva, odnosno da je sve što možemo doživjeti na njima moguće postići i bez njih. Tako je, barem za mene, učinak ovakvih supstanci u odnosu na direktnu duhovnu praksu jednak nuli. Ako je osoba dovoljno otvorena, sve efekte koje izaziva ayahuasca moguće je postići i samostalno, korištenjem intencije i svijesti utemeljene u bezuvjetnoj ljubavi. No takav je put teži – zahtijeva daleko veće napore i odricanja te je zato i manje atraktivan. Pa ipak, iskustva postignuta vlastitim naporima imaju značajnu prednost u odnosu na ona koja ostvarujemo uz pomoć izvanjskog pomagača, a ta je da do njih dolazimo sami, bez ičije pomoći. Također, iako psihotropne supstance mogu imati i psihoterapijski učinak, one jednostavno ne omogućuju kvalitetnu i cjelovitu uzročnu terapiju jer je njihov maksimalni domet omogućavanje uvida u nesvjesne mehanizme koji osobu koče na nekom životnom području, ali ne i rastvaranje takvih mehanizama.

I što sad? Odbaciti psihotropne supstance ili ne? Ići samo direktnom stazom ili samo putem „biljne medicine“? Ako već treba birati, ja bih odabrao direktnu stazu jer ona omogućuje potpunu neovisnost. Osoba koja je u stanju steći duhovno iskustvo tako da sjedne, otvori se, radi određenu vrstu meditativne tehnike i zatim uroni u stanje jedinstva s apsolutom, u velikoj je prednosti pred osobom kojoj za tako nešto treba neka supstanca. Zašto ovisiti samo o izvanjskom izvoru ispunjenja kad je ono u nama, u našoj izvornoj prirodi, do koje je moguće doći i bez ikakvog pomagala? No zašto biti isključiv? Zašto ne uzeti najbolje od obje strane? Kad je riječ o duhovnoj praksi tada će pomoć psihotropnih supstanci biti dobrodošla nadgradnja neposrednom naporu praktikanta da vlastitim trudom i radom – dakle „na suho“ – dođe do duhovnog iskustva i pratećih mu efekata. I to po mogućnosti ovim redoslijedom – prvo vlastiti rad i trud, a onda izvanjska pomoć. Uostalom, ne bi li cilj šamanističke ceremonije trebao biti uvid u mogućnosti koje bismo kasnije trebali, i mogli, ostvariti samostalno, korištenjem unutarnjih resursa te potencijala koje posjeduje sveopći duh? Postoji velik broj duhovnih staza i škola koje ne koriste nikakvo pomoćno sredstvo, već samo meditaciju. Na taj su način prosvjetljenje postigli mnogi mistici koji po svojoj duhovnoj zrelosti daleko nadilaze šamane i njihovu vezanost za konstantno pijuckanje, pućkanje ili šuškanje nekoga ili nečega.

 

1. shaman

„Raditi sa šamanom nije uvijek sigurnije negoli raditi bez njega; morate biti pažljivi s tim tipovima jer mogu biti itekako prijetvorni; ne zaboravite da je ovdje riječ o arhetipu maga, odnosno prevaranta. Ideja da se radi samo o običnom šumskom momku otvorenog srca koji želi strancima odati sve svoje duboke i teško stečene tajne naivna je zapadnjačka pretpostavka! …Zato budite izuzetno pažljivi pri odabiru šamana.“

 

Zato bih prvo želio definirati što bi trebali biti ciljevi šamanističkih ceremonija i kako bi one po mojem mišljenju i iskustvu trebale izgledati. Za primjer ću uzeti ayahuasca ceremonije jer s njima imam najviše iskustva. Naime, dobici su mogući ako je ceremonija uopće vođena kako spada, a to na žalost nije tako čest slučaj. Ne samo da mnogi šamani loše vode ceremonije, nego neki od njih ne posjeduju niti istinsku etičnost. Moja je procjena da ćete uravnoteženost i etičnost pronaći kod jednoga na njih deset – ostalima je jako važna moć, obično magijska (a često i crno-magijska), novac ili seks sa ayahuasca turistkinjama. Stoga se iskustvo šamanističke ceremonije s nekim šamanima može lako pretvoriti i u noćnu moru pa problem počinje već s odabirom šamana. Tako je prva prepreka koju treba svladati osoba koja se odluči da će psihotropne biljke biti dijelom njenog duhovnog puta upravo karakter ceremonije, odnosno kako napraviti optimalnu sesiju koja donosi najbolje rezultate. Počnimo od samog stila – navodno „originalni“, „drevni“ ili „tradicionalni“ šamanistički obredi jako se razlikuju jedan od drugog, premda će svaki šaman tvrditi da je baš njegov pristup najizvorniji, pravi i da treba baš tako i nikako drugačije. Tako se neki šamani oblače u odjeću plemena u čijoj je tradiciji ceremonija, stavljaju perjanice i raznorazni nakit po sebi, dok drugi ovakvo kinđurenje smatraju nepotrebnim cirkusom. Neki smatraju da ceremonija treba proteći u potpunoj tišini, drugi povremeno pjevaju icarose te šuškaju zvečkama i raznim udaraljkama, a pripadnici crkve Santo Daime tijekom čitave ceremonije pjevaju i plešu te odbijaju sudionike koji očekuju da će na ceremoniji samo ležati. Osobno sam sklon tihim ceremonijama, uz eventualno malo šuškanja i pjevanja u trenucima kada treba unijeti svježu energiju u grupu ili je pokrenuti u određenom smjeru – bilo snažnije purifikacije, izlaska iz konfuzije i preusmjeravanja vizija iz negativnih u pozitivnije. Učinak psihotropnih biljaka teško je predvidjeti jer se nikada ne događa ono što bismo željeli i očekivali, a niti energija ceremonije nije svaki puta ista, tako da će neke zahtijevati povremene intervencije voditelja ili šamana, dok druge zahtijevaju potpunu tišinu jer idu toliko u dubinu da je svako zvučno uplitanje čisto nasilje nad sudionicima. Utoliko je i Santo Daime stil izrazito ograničavajuć' – što ako ceremonija krene upravo takvim putem, u tišinu i dubinu, a voditelji upale sva svjetla u prostoriji i tjeraju vas da ustanete i pjevate pjesme o Isusovoj ljubavi, i to još na portugalskom?

Tako je način na koji se ceremonija vodi itekako bitan, jer koliko ljudi toliko i stilova, odnosno potreba. Inzistirati samo na jednom načinu ili na tome da se ceremonija obavlja isključivo u nekoj od tradicija južnoameričkog šamanizma, može itekako utjecati na način na koji će osoba doživjeti ayahuascu. Ceremonije se mogu raditi i bez šamana, i bez ičijeg vodstva, iako tako nešto nipošto nipošto nije preporučljivo za osobe bez iskustva. Dobro je prvo proći niz ceremonija s kvalitetnim šamanom ili voditeljem pa tek onda eventualno razmišljati o samostalnom uzimanju. Ja sam imao sreće da sam odmah nabasao na kvalitetnog šamana, Kolumbijca Warinei Wanare-a, i njegove su ayahuasca ceremonije bile prve na kojima sam sudjelovao, tako da sam imao prilike vidjeti kako to radi skromna i nepretenciozna osoba te na način koji su ga naučili njegovi prethodnici, dakle utemeljen na višestoljetnoj tradiciji. Warineijeve ceremonije su tipično šamanističke, uz pjevanje icarosa i povremeno šuškanje raznim udaraljkama ili sviranje usne harmonike, a cijenim njegov pristup i zbog toga što dozvoljava da se sudionici maknu od grupe i prošeću imanjem, odnosno ostanu sami sa sobom i u svom filmu, neometani od zvukova i ostalih oblika šamanovih uplitanja u proces.

Nakon Warineijevih prošao sam i brojne druge šamanističke ceremonije, a također i ne-šamanističke pa sam imao prilike usporediti i vidjeti kako izgledaju razne tradicije i zaključio sljedeće – kad je riječ o ulozi voditelja ceremonije, smatram da njen najbitniji aspekt treba činiti energetska zaštita prostora u kojem se ceremonija obavlja. Naime, svako okupljanje s duhovnim predznakom provocirat će neorganske svjetove i entitete koji će se nastojati uplesti u proces s ciljem da ga uspore, otežaju ili čak onemoguće. Postojanje neorganskih svjetova te entiteta koji se hrane čovjekovom energijom jedan je od centralnih problema čovječanstva, iako je izuzetno malen broj ljudi ovoga svjestan. U neorganske svjetove infiltrirala su se energetska bića koja su od zemljinog energetskog polja napravila zatvor, a ljude vlastitom (energetskom) hranom. Takvi entiteti nipošto neće dozvoliti da bilo kakav konstruktivan životni proces prođe nekažnjeno, pa tako niti šamanistička ceremonija. Zato voditelj mora imati sposobnost „zatvaranja vrata svjetovima nižeg astrala“, odnosno održavanja prostora čistim, tijekom čitavog procesa. Ništa se strašno ne mora dogoditi ako voditelj takvu sposobnost nema, osim što će iskustva koja sudionici budu imali vjerojatno biti plića, a teškoće na putu do ostvarenja onih najatraktivnijih iskustava veće. No ponekad se može dogoditi da grupa bude pod napadom niže-astralnih entiteta (i takvoj sam ceremoniji bio nazočan) pa se čitav proces pretvori u lagani psiho-emocionalni masakr koji se mogao izbjeći kvalitetnom zaštitom prostora.

Voditelj također mora imati osjećaj za grupu i energiju ceremonije te prepoznati kada treba aktivno djelovati, a kada mirovati i povući se, bilo da je riječ o čistom energetskom radu ili onom koji će biti praćen i pjevušenjem i šuškanjem. Raditi od ceremonije cirkus samo zbog mistifikacije ili egoističnih poriva nema nikakvog smisla. Bio sam prisutan na ayahuasca ceremoniji tijekom koje su šaman i njegova pomoćnica, porijeklom iz Argentine, izvodili predstavu glumeći scene i prizore s Kristovog križnog puta, pri čemu je u fazi Isusovog pribijanja na križ pomoćnica urlala i plakala kao da nju samu upravo probijaju čavli Pilatovih krvnika. Slušati tako nešto bilo je stvarno neugodno, ako ni zbog čega drugog onda zbog strahovite osjetljivosti na zvuk pod utjecajem ayahuasce. I naravno, ostalim dvjema ceremonijama nisam želio prisustvovati jer mi ovakav oblik torture stvarno nije bio potreban. Zato je voditeljeva obazrivost, senzitivnost i osjećaj za energiju grupe i same ceremonije za mene nužan preduvjet da bih na njoj uopće sudjelovao. Voditelj također treba voditi računa o ponašanju sudionika jer jedna ayahuasca ceremonija nije mjesto ni za kakvu „norijadu“ ili glasno i eksplicitno izražavanje vlastitih stanja. Sudionici bi stoga trebali biti tihi i maksimalno obazrivi jedni prema drugima kako svojim ponašanjem ne bi ometali tijek same ceremonije. Glasno govorenje, vikanje, plakanje ili bilo koji drugi oblik bučnog izražavanja emocija ne može biti dio ceremonije pa su voditelj i pomoćnici dužni održavati red u grupi.

Nadalje, bitno je i doziranje. Iako je u šamanističkoj tradiciji da se sudionicima daje manje-više jednaka doza „pa šta bude“, moje je iskustvo da pažljivo doziranje zlata vrijedi. Prejaka doza može demotivirati osobu, a bio sam prisutan kad su se senzitivni ljudi rušili u nesvijest pred vratima WC-a, bez da je na njih itko pazio, dok je razlog za ovakvu reakciju bila, naravno, doza. Za šamana se govorilo kako ima „preciznu intuiciju“ i „uvijek znade točno procijeniti kome će koliko dati“, ali od njegove preciznost nije bilo ni „p“ – ljudi su padali u nesvijest, a neki su se pritom i ozljeđivali jer srušiti se na tvrdi pod može kojekako djelovati na čovjekovo tijelo. Premala doza nikada nije problem jer je uvijek moguće popiti još, a kako se smatra da je smrtonosna količina ayahuasce sedam litara, tako je doza od otprilike pola deci daleko od problematične. U usporedbi s alkoholom gdje je smrtonosna količina daleko manja (za neke će već pola litre žestokog pića biti fatalno, a kamoli sedam litara), lagani „overdose“ na ayahuasci ili nekoj drugoj psihotropnoj biljci još uvijek je u granicama normale za ljudsko tijelo. Osim ako se ne ozlijedimo rušenjem u nesvijest. Pa ipak, zašto ne procijeniti dozu preciznije tako što će šaman porazgovarati sa svakim od sudionika i barem postaviti pitanje koliko su osjetljivi na razne supstance. Jer zašto onome tko se napije od pola čaše vina davati istu dozu ayahuasce kao i osobi koja se ne napije niti od pola litre. Pažljivo doziranje uistinu nije problem, ali šamani su često nemarni i smatraju da je njihova neviđena intuicija važnija od konkretne informacije. No ovakvo bahaćenje imat će i odgovarajuće posljedice.

 Pablo Amaringo Ceremonias de Ayahuasca

Pablo Amaringo - Ceremonias de Ayahuasca

 

Ako su navedeni preduvjeti zadovoljeni tada možemo očekivati da će ceremonija voditi sudionike prema najdubljim mogućim iskustvima pa eto i nekoliko riječi o mogućim dobicima. Dakle, ukoliko stvari postavimo tako da je korištenje psihotropnih supstanci dobrodošla nadgradnja osobnom i duhovnom razvoju koji se temelji na vlastitim naporima i radu, evo koje dobitke od njihovog korištenja mogu imati takvi duhovni tragaoci. Slične će, naravno, imati i svi ostali, no oni kojima sudjelovanje na ceremonijama predstavlja jedini oblik duhovne prakse ipak imaju daleko manje dobitaka. Kojih, to će biti vidljivo iz ostatka teksta. Tako bih temeljne ciljeve ayahuasca ceremonija svrstao u tri grupe:

  1. Purifikacija (detoksikacija)
  2. Ekspanzija svijesti (proširena percepcija)
  3. Duhovno iskustvo (direktno iskustvo istine)

Purifikacija ili snažna detoksikacija prvi je i najčešći efekt šamanističkih ceremonija, pogotovo kad je riječ o ayahuasci. Ona je, naime, lijek. Nije riječ ni o kakvoj „drogi“ ili supstanci neprirodnoj za čovjekovo tijelo, nego medicini koja će odmah nakon uzimanja izazvati sve tipične efekte procesa detoksikacije – malaksalost, mučninu, vrtoglavicu, proljev, iskašljavanje ili curenje nosa. Tako u prvoj fazi procesa koji započinje već petnaestak minuta nakon uzimanja tijelo postaje teško i nije lako ostati u sjedećoj poziciji. Mnogi ljudi imaju odbojnost prema ayahuasci zbog mučnine koju izaziva i ne žele doći na ceremonije zbog povraćanja, no upravo činjenica da ayahuasca potiče tijelo na čišćenje govori u prilog da je riječ o lijeku, a pročišćenje koje ova supstanca izaziva jedan je od najvećih dobitaka od ceremonije. Ovakvo čišćenje može biti i površinsko i duboko – moje je iskustvo da će ayahuasca očistiti osobu i od akutnih toksina, ali i onih koji se dugotrajno nakupljaju u organizmu, poput ostataka antibiotika i drugih sintetičkih lijekova, teških metala, posljedica tehničkog zračenja, loše prehrane, bakterija, virusa, gljivica i parazita, raznih narkotika ili legalnih droga poput alkohola, kofeina ili nikotina. Već samo da nam ayahuasca očisti ostatke antibiotika u tijelu dovoljan je dobitak, a kamoli sve ostalo što može uslijediti nakon purifikacije. I još samo jedan „tip“ za nelagodu koja može pratiti dugotrajniju mučninu koja nikako da prođe, a istovremeno nije dovoljno jaka da bi osoba biste povraćali – treba popiti još napitka. Kad vam je na ceremoniji najgore i nikako da izađete iz neželjenog stanja, idite po još. To je i najbrži način da se prođe kroz ovakvu fazu.

Tjelesnu purifikaciju redovito prati i emocionalno-mentalna, kao i spiritualna. Nikada čišćenje nije samo jednodimenzionalno, a to dobro zna svatko tko je ikada imao visoku temperaturu – takvo stanje redovito izaziva i emocionalno/mentalne reakcije i procese. Ovdje je taj moment još izraženiji i daleko vidljiviji i to kroz vizije koje često prate ovakvo čišćenje. Naime, svi biokemijski procesi u tijelu izravno se reflektiraju na bioenergetske procese i obratno. Tako će i supstanca poput ayahuasce utjecati na bioenergetske procese u našim energetskim tijelima. No svi energetski procesi istovremeno su i psihološki, odnosno psiho-spiritualni; tako će snažan biokemijski utjecaj svakako potaknuti i snažnu psiho-spiritualnu reakciju koja može imati najrazličitije oblike. Ayahuasca je napitak koji čine dvije biljke od kojih jedna sadrži dimetiltriptamin ili DMT – psihoaktivnu supstancu koja omogućuje vizije i duhovna iskustva. DMT će čišćenjima koja prate prvu fazu procesa dati i vidljivu vizualnu formu – čuvene geometrijske oblike, fraktale, zmije i kukce te raznorazne nadrealne vizije, često bića nalik onima iz slika Hieronymusa Boscha. Riječ je o vizijama koje upućuju na to da je osoba u prolasku kroz sferu astrala, jer se purifikacija redovito tiče čišćenja od astralne tvari nakupljene u i u fizičkom, i u energetskom tijelu. To je uostalom vidljivo i iz boje sekreta koji se izbacuje tijekom ceremonije, a riječ je o zelenoj ili smeđoj sluzi, jako nalik takozvanoj astralnoj sluzi o kojoj govori ezoterijska znanost.

 

3. bosch the delights of hell

Hieronymus Bosch – Užici pakla

 

Ja sam ovaj dio procesa u šali nazvao „igra mečka“ fazom, zato što astralne vizije mogu imati jak intenzitet i mijenjati se velikom brzinom, gotovo kao da se nalazimo u disko klubu s (pre)jakim svjetlosnim efektima koji u jednom trenutku mogu postati jako zamorni. Rješenja  za izlazak iz ovakve faze ima više – ako ne želite samo čekati da prođe onda treba ili popiti još, ili pronaći „što vam svemir želi poručiti“ boravkom u astralnoj razini, odnosno koji emocionalno-mentalni obrasci vas vežu za ovakvu sferu, koja hrana, koja vrsta ponašanja, koji odnosi, koje vrste životnog stila i ponašanja. Jednom kada dođemo do prave informacije psihodelično praskanje može trenutno stati – do prije par sekundi niste se mogli pomaknuti od težine u tijelu i opterećujućih vizija, a već u sljedećem trenutku ste u čistom i mirnom stanju svijesti. Iako ljubitelji psihodelije vole ovakve vizije, čak im teže i smatraju ciljem psihodeličnog iskustva, ja im ne bih davao preveliku važnost. Jer astralna sfera nije i legitimna razina Kreacije nego je riječ o prijelaznoj ili tranzitnoj sferi, „svijetu između svjetova“, u kojoj se sklapaju energetske forme svega onoga što će se manifestirati na materijalnoj razini, pa tako i ljudskog bića, ali i rastvaraju energetske forme svega što prestaje postojati na materijalnom planu, dakle fizičkih tijela i formi bića koja su upravo umrla. I to je to. Stoga i svako pretjerano vezivanje za astralne vizije smatram zastranjenjem i zanemarivanjem prave stvari, a to je ekspanzija svijesti te duhovno iskustvo. Tako su toliko često spominjane i slavljene vizije zmija, fraktala ili nadrealnih situacija na ayahuasci u stvari pokazatelji procesa raspada astralnih struktura, a ne nešto čemu treba težiti ili to čak glorificirati kao ne znam kakvo iskustvo. Tako nešto uglavnom je zanimljivo početnicima koji se s ovakvim vizijama susreću prvi puta.

Do čišćenja nagomilane astralne tvari, ili kako to new-ageri popularno zovu – „negativne energije“ – mora doći da bismo se probili u višu razinu Kreacije, u ono što se opet popularno zove „rajskim sferama“. Ono što nas u tome i inače sprječava upravo je astralna razina sa svojim smećem jer je u današnje doba astral izrazito prljav. To je doba inače poznato i pod imenom „Kali juga“ ili „Željezno doba“, kad vlada zlo i kad je „duša svijeta crna“, kako to navodi Mahabharata. Ako izraz „duša svijeta“ povežemo s kolektivnim nesvjesnim (psihološki izraz), a kolektivno nesvjesno s astralnom sferom (ezoterijski izraz), tada je upravo astralna prljavština ono što odvaja zemaljsku razinu od izjednačenosti s rajskim sferama. Kako bi došlo do spajanja „kraljevstva nebeskog“ s „kraljevstvom zemaljskim“ treba se probiti kroz astralnu sferu. I nebesko i zemaljsko su dva identična kraljevstva, odnosno dvije legitimne razine Kreacije (onoga što je izvorno stvoreno od Boga ili univerzalne svijesti), koje obitavaju u dvije različite dimenzije, dva različita „denziteta“, odnosno razine gustoće, a odvojene su jedna od druge tranzitnom zonom zvanom astralna sfera. Direktna i cjelovita refleksija izvorne strukture Kreacije iz više razine postojanja na zemaljsku predstavljala bi ustrojstvo poznato pod imenom „Zlatno doba“ ili „raj na zemlji“.

Međutim, ovakva distorzirana refleksija kakvu imamo danas, upravo zbog teške zagađenosti astralne sfere, dovodi do stanja u kojem se Zemlja trenutno nalazi. Da bi se došlo do direktnog iskustva istine, odnosno da bismo svoje postojanje izjednačili s originalnim nacrtom kakav je vidljiv u izvornoj strukturi Kreacije, tada je nužno ući u astral, ali je zatim nužno kroz njega proći, pročistiti se i od individualnih i od kolektivnih astralnih utjecaja te doći do jedinstva s vlastitom izvornom prirodom, kao i izvornom prirodom svijeta oko sebe. Iz navedenog razloga svaki suvišan boravak u astralnoj razini, ili zabavljenost njenim zavodljivim vizijama, smatram zastranjenjem, odnosno onime što se u Zenu zove „đavolja pećina“. U takvu će pećinu astralni entiteti nastojati odvući tragaoce za istinom i na taj ih način privremeno ili trajno onemogućiti u njihovom originalnom nastojanju. Zato astralne vizije treba prepoznati, a zatim se probiti kroz njih, kako god znamo i umijemo, a ne im se prepuštati. One će svakako proći i same od sebe, no shvatimo li razlog njihove prisutnosti znatno ćemo ubrzati takav proces. Ponavljam, karakteriziraju ih nizovi raznih vizualnih čudesa koji se stalno mijenjaju, često geometrijskih oblika, čudnih bića, neobičnih strojeva i ostalih mehaničkih oblika, bića s nižeg astrala (demonskih ili nadrealnih bića) i tako dalje, a krasi ih prisutnost izrazito mutnog svjetla, odnosno dojam prljavosti te emocionalne i mentalne konfuzije koja je posljedica neočišćenih životnih obrazaca koji nas vezuju za astralnu sferu.

 

Vizije zmija, fraktala, geometrijskih oblika i koječega drugoga – vjernih pratioca faze purifikacije…

 

Kad je riječ o drugom bitnom cilju ayahuasca ceremonija – ekspanziji svijesti – ona se svakako tiče svih faza ayahuasca iskustva pa je tako i u izravnoj vezi i s purifikacijskim procesima, i s duhovnim iskustvom. Međutim, postoje i specifične informacije, izrazito konkretne i praktične, koje je moguće dobiti tijekom ceremonije. U tom će smislu ayahuasca kao biljna učiteljica svakako nastojati ukazati polaznicima i na stvari koje bi oni morali osvijestiti, a iz nekog razloga nisu to do tada učinili. Najčešći je razlog zašto to nisu učinili upravo previđanje očiglednog, jer najteže je biti objektivan i kritičan prema samome sebi. I inače je svrha takozvanog „učitelja“ da učenika uvede u krizu suočavanja sa sobom te krizu deidentifikacije od aspekata vlastite ličnosti i karaktera s kojima je nesvjesno identificiran. Uloga učitelja uopće nije da učenika mazi percem po dupetu i govori mu kako je sve u redu, već da ga potakne na unutarnju i vanjsku promjenu – dakle upravo na ono što čovjeku najteže pada. No ako je učitelj ljudsko biće, tada on ili ona itekako može pogriješiti, osim ako ne spada u onaj mali broj od pet savršenih ljudi na svijetu, a ja do sada nisam imao sreće da takvu osobu upoznam. Biljka, međutim, ne može pogriješiti. Južnoamerički šamani tvrde da su biljke najsvjesnija bića na planeti, daleko od bilo kakvog „vegetiranja“ samo zato što nemaju mozak i živčani sustav. Ja bih se složio pa zato smatram da nije loše upravo njih odabrati za vlastite učitelje. Ja živog učitelja nemam, a nisam ga nikad ni imao – imao sam razne mentore od kojih sam štošta naučio, ali kako nisam te ljude doživljavao kao učitelje, tako im nisam dozvoljavao niti da me kritiziraju ili mi na bilo koji način osobno sole pamet. No biljci ću to uvijek dozvoliti jer smatram da se biljci može vjerovati.

I znanstvenici koji izučavaju šamanizam tvrde da su biljke itekako u stanju komunicirati. U stanicama živih bića postoji mreža cjevčica koje su nazvane „mikrotubuli“, koji između ostalog služe i kao prijenosnici informacija, dakle imaju funkciju sličnu živčanom sustavu, samo daleko višeg i sofisticiranijeg tipa. Prof. dr. Ede Frecska, psihijatar i psihofarmakolog te direktor Nacionalnog instituta za psihijatriju i neurologiju u Budimpešti, tvrdi da se putem mikrotubula informacija prenosi izravno – ne perceptualno-kognitivnim ili racionalnim putem, već intuitivnim putem, preko takozvanih „vizija“. Tako je biljka u stanju neometano komunicirati sa sveopćim duhom, s duhovnim bićima, kao i s duhovima prirode. Biljka može percipirati i ljude te očitati u kojem se stanju pojedina osoba nalazi pa će zato jako dobro znati što nam treba poručiti ili na što nam treba usmjeriti pozornost. Stoga je jedini učitelj kojeg osobno priznajem kao takvog i dozvoljavam mu da me uči, savjetuje te mi u lice skreše istinu o meni upravo biljni svijet, odnosno priroda kao takva. I dan danas imam mentore, ali od mentora me zanima samo znanje koje mi mogu dati, odnosno informacija koju on ili ona ima, a ja trenutno nemam. Poštujem i mnoge duhovne ljude, ali im ne dopuštam ništa veći utjecaj na moj život od onoga koji bih dopuštao, na primjer, sveučilišnom profesoru. Također, niti sebe ne smatram nikakvim „učiteljem“, premda su mi neki ljudi davali ovakav epitet u javnosti, da bi drugi zaključili da ja o sebi mislim kao o „duhovnom učitelju“. Ne mislim, i nikada nisam mislio. Međutim, biljke itekako doživljavam kao učitelje i s njima sam intiman. Biljke nemaju percepcijske filtere i cenzore poput mozga i živčanog sustava i nisu programirane ograničavajućim iskustvima pa zato smatram da im se može vjerovati. Naime, i za osobu koja intenzivno radi na vlastitom duhovnom razvoju uvijek će biti stvari koje previđa, zanemaruje ili ne želi vidjeti, jer je ljudski ego poput Feniksa i vječito se iznova rađa iz vlastitog pepela. Ego teži komforu i kontroli, kako to tvrdi dr. Frecska, pa uvijek postoji iskušenje da čovjek neopazice i nesvjesno sklizne u zonu komfora ili kontrole. Upravo je zato dobro povremeno se konzultirati s biljnim svijetom te vidjeti gdje smo i jesmo li baš toliko dobri, pozitivni ili čak savršeni kako bismo voljeli misliti da jesmo, ili možda i nismo pa se opet, po ne znam koji put, moramo mijenjati.

 

4. plant teachers

Wardyworks – Plant Teachers (Biljne učiteljice)

 

Tijekom ayahuasca ceremonije mnogi su ljudi dobivali i poruke koje su im iz korijena mijenjale i svijest i način života, a koje je teško moguće dobiti bilo kojim drugim putem. Na primjer, bio sam prisutan kad je jedna osoba dobila poruku da njen otac nije njen otac, a rečeno joj je i tko je njen stvarni otac. Njeni roditelji su u to vrijeme već bili preminuli, kao i stvarni otac, pa nije bilo načina da ona do ovakve informacije dođe bilo kojim drugim putem, osim da joj to kaže neki kvalitetan vidovnjak. Znam, naime, i za takav slučaj, gdje je jedan vidovnjak rekao osobi da poruči svome sinu da trudna djevojka s kojom se želi oženiti ne nosi njegovo dijete, a kako je djevojka to kasnije i priznala, tako je informacija potvrđena kao točna. Međutim, u ovom slučaju nije bilo moguće pitati roditelje, ili barem majku, da li je istina da je otac netko drugi, no dotična je osoba tijekom ceremonije porazgovarala sa svojim mrtvim roditeljima i oni su joj potvrdili da je poruka točna. A zatim je potvrda došla i kroz pozitivne promjene koje je napravila jer je sada nestalo izvora suptilne i kronične konfuzije, i u njenom životu, ali i u životu njene djece pa su joj mnogi ciljevi koje do tada nikako da ostvari postali dostupni. A čuo sam i priču o peruanskom šamanu koji je imao ljubavnu aferu koju je, naravno, tajio od svoje supruge. Međutim, supruga je sudjelovala na jednoj od njegovih ceremonija i biljka joj je rekla da je muž vara. Bila je to očigledno dobra lekcija za samog šamana, koji vjerojatno drugima soli pamet o tome kako ayahuasca omogućuje „susret s istinom“, a mislio je da će ovakav susret mimoići njega i njegovu suprugu. Kako da ne…

Postati tijekom šamanističke ceremonije svjestan nečega čega do tada nismo bili svjesni može se ticati apsolutno bilo čega. Kojem smo god području kreativnog izraza posvećeni, moguće je dobiti upute ili savjete za daljnji rad. S kojom god vrstom problema se suočavamo, također možemo dobiti kvalitetne savjete. Često dobivamo poruke koje uopće nismo tražili, ponekad doživljavamo vizije sfera, ambijenata ili bića koje iz nekog razloga trebamo upoznati, a ima i situacija kod kojih takva biće vrše izravne intervencije nad nama, kao što je to slučaj kod brojnih iscjeljenja koja se događaju voljom energetskih kirurga, anđela ili prosvjetljenih bića. Novi oblici svijesti reflektirat će se i na fizičko tijelo pa će faze purifikacije i ekspanzije svijesti ponekad pratiti i prespajanje neuronskih mreža u mozgu, čime dolazi do svojevrsnog reprogramiranja neuroloških reakcija, čija je izravna posljedica odvikavanje od loših navika, ovisnosti, negativnih i nesvjesnih (automatskih) poriva te programa mišljenja i osjećanja. A najnovija otkrića dokazuju da ayahuasca doprinosi stvaranju novih moždanih stanica, i to upravo onog dijela mozga koji ima funkciju učenja i memoriranja. S obzirom da ekspanzija svijesti po mojem mišljenju spada u jedan od tri glavna aspekta uzročne terapije, tako je ona ovdje itekako zastupljena, i to na način koji u nekim svojim aspektima nadilazi standardne terapijske metode. Da se razumijemo – reprogramiranje neuroloških reakcija ili stvaranje moždanih stanica moguće je postići i meditacijom, odnosno određenim vrstama terapijskih intervencija. No za one koji kritiziraju šamanističke ceremonije ili ih čak smatraju štetnima, eto još jedne potvrde da je ayahuasca lijek, a ne otrov.

Evo, međutim, i jednog upozorenja, a tiče se upravo tehničkog aspekta procesa zvanog „ekspanzija svijesti“. Kod nagle promjene percepcije, do kakve dolazi pod utjecajem psihotropnih supstanci, mijenja se i pozicija takozvane „skupne točke“. Riječ je o energetskoj kuglici veličine teniske loptice koja spada u anatomski element svjetlosnog tijela. O njenoj poziciji ovisi što ćemo i kako percipirati, ali i kako ćemo se osjećati, odnosno kakvo će biti naše generalno psiho-fizičko stanje. Kako psihotropne supstance pomiču skupnu točku u pozicije tipične za percepciju apstraktnog, tako će skupna točka nakon ayahuasca ceremonije imati tendenciju da ostane pomaknuta. Kako ćete je vratiti u njenu optimalnu poziciju za svakodnevno funkcioniranje? Primijetio sam, naime, da moja skupna točka ostaje necentrirana nakon ceremonije pa sam je morao svaki puta vraćati u optimalnu poziciju. A primijetio sam i simptome ozbiljne neprizemljenosti kod ljudi koji često posjećuju šamanističke ceremonije. Oni misle da zbog sudjelovanja na ceremonijama ne znam što rade na sebi, ali s vremenom postaju disocirani, neprisutni i nezainteresirani za svakodnevnu realnost. Razumijem ih – svakodnevna realnost znade biti toliko dosadna, glupa i naporna da svakako predstavlja opterećenje za probuđeno ljudsko biće. No funkcionirati se mora pa letači moraju znati i sletjeti na zemlju, umjesto da idu od jedne do druge ceremonije dok su im odnosi s bližnjima ili katastrofalni ili nikakvi, dok nemaju pravog smjera niti cilja u životu i dok vrijeme leti a oni samo gledaju kako će pobjeći od stvarnosti. Stoga bi nakon svake ceremonije trebalo ozbiljnu pozornost posvetiti centriranju i uzemljenju. Metodologija kojom se ja koristim, ne samo u ovom slučaju nego i inače, može se naučiti na mojim tečajevima.

 

5. Assemblage point

Skupna točka trebali bi biti centrirana u središtu oscilacija između dva energetska balona od kojih se sastoji čovjekovo svjetlosno tijelo. Ako nije, evo koje posljedice mogu izazvati razni pomaci… 

 

6. Assemblage Point Map

(Obje ilustracije prenesene su s web stranice Jona Whalea.)

 

 

I konačno, evo nekoliko riječi i o trećem bitnom aspektu šamanističkih ceremonija – duhovnom iskustvu. Naime, ove ceremonije mogu imati itekako ekstatičan happy-end, a najekstatičniji je obično povezan s direktnim iskustvom istine, ako znamo kako ga doživjeti. Već sam nekoliko puta naglasio da na ayahuasci nije uvijek moguće doći do iskustava, pogotovo onih najboljih, bez vlastitog angažmana. Ovo se pogotovo tiče duhovnog iskustva, onog koje to uistinu i jest. Jer da bi se doživjelo iskustvo koje karakterizira jednost između subjekta percepcije (osobe koja percipira) te objekta percepcije (onoga što se percipira), treba imati namjeru da se takvo iskustvo ostvari. Postoje brojni suptilni unutarnji doživljaji koje bi netko bio sklon nazvati duhovnim iskustvima, no to jednostavno nije točno – duhovno iskustvo (prosvjetljenje, mistično iskustvo) samo je i jedino ono u kojem dolazi do stapanja objekta i subjekta, u kojem nema procesa između osobe koja meditira i onoga o čemu se meditira. Bitan aspekt procesa dolaska do duhovnog iskustva jest namjera da se takvo iskustvo ostvari. Bez namjere teško da će se išta dogoditi pa zato ovakav cilj zahtijeva aktivan pristup od strane sudionika, što nije uvijek lako postići tijekom ceremonija. Iz tog razloga dobro je proći barem nekolicinu Intenziva direktnog iskustva istine kako bismo stekli znanje o metodologiji direktne meditacije, odnosno imali već po nekoliko direktnih iskustava na samom Intenzivu, da bismo zatim istu metodologiju bili u stanju primjenjivati tijekom ceremonije.

Ljudi koji teže duhovnim senzacijama, odnosno „nebeskim radostima“ (kako to kaže Sveti Ivan od Križa), smatrat će duhovnim iskustvom razne vizije, spoznaju da postoji univerzalna kozmička ljubav, univerzalni princip svjetla ili neograničenu svijest, kao i tjelesnu ekstazu koja može pratiti ovakva iskustva. Iako sve ovo osobno ne smatram nebitnim aspektom ayahuasca iskustva jer nemam ništa protiv „nebeskih radosti“, znam jako dobro što je duhovno iskustvo, a što nije, pa je moj cilj da pored ostalih dobitaka koje donosi ayahuasca ceremonija dođem i do direktnog iskustva istine. Kao što rekoh, vizije mogu pratiti duhovno iskustvo, ali i ne moraju. Čisto duhovno iskustvo obično je najjednostavniji i najprirodniji mogući doživljaj u kojem nema nikakvog posebnog vatrometa ili vizualno/auditivnih senzacija. Međutim, onoga čega itekako ima jest dubokog unutarnjeg ispunjenja te rasterećujuće i oslobađajuće svjesnosti. Kao što kaže jedna Zen izreka:

„Prije prosvjetljenja planine su bile planine, mora su bila mora, a doline su bile doline. Kad sam krenuo na put prema prosvjetljenju planine više nisu bile planine, mora više nisu bila mora, a doline nisu bile doline. I kad sam konačno doživio prosvjetljenje planine su opet bile planine, mora su opet bila mora, a doline su opet bile doline.“

7. zen 1

Najjednostavniji i najdirektniji izraz „prosvjetljenja“…

 

8. zen 2

… što ne znači da ono ne može izgledati i ovako, pogotovo uz pomoć psihotropnih biljaka…

 

Direktno iskustvo umirit će naš um jer ono ukida sve procese, pa tako i one neugodne ili opterećujuće kroz koje možemo prolaziti na ayahuasci. Iz tog razloga ja uvijek nastojim riješiti „igra mečka fazu“ direktnim iskustvom. Obično to ne ide baš odmah, a pogotovo ne lako, no nakon određenog vremena koje ću posvetiti namjeri da odabrani objekt doživim direktno, takvo iskustvo će se dogoditi. I čim se moja svijest centrira u svijetu Jednosti, čim nestane svih procesa i dualnosti, tada će obično nestati i napetosti, mučnine i vizualno/auditivnog cirkusa. A uz otvorenost uma, srca i energetskog tijela koju omogućuje ayahuasca, direktno iskustvo može biti uistinu ekstatično. Iako će tada mora opet biti mora, planine planine, a doline doline, ipak neće baš sve biti isto. Kako kod direktnog iskustva obično dolazi do izjednačenosti svih razina Kreacije, odnosno pretapanja svih manifestacija izvorne strukture Kreacije u jednu, ili bolje rečeno – u Jedno – tako će i planine, doline i mora vidljivo zračiti vlastitom suštinom – najčešće ljubavlju, sviješću, mirom i ispunjavajućom ekstazom. Tako su svi istinski značajni doživljaji koja sam imao i na ayahuasci, i na drugim psihotropnim supstancama bila direktna iskustva, pri čemu sam najčešći objekt meditacije bio ja sam sebi, odnosno izvorna priroda mojeg Jastva, a također i izvorna priroda svijeta oko mene.

 

********************************

 

I gdje bi, po mojem mišljenju, bilo mjesto i uloga psihotropnih biljaka u sustavima osobnog i duhovnog razvoja? Iz svega što je do sada rečeno dade se već štošta zaključiti, no hajde da sada sumiramo koje bi točno bile prednosti, a koji nedostaci psihotropnih supstanci ako ih promatramo u kontekstu temeljnih aspekata čovjekovog razvojnog procesa. Tih aspekata ima tri:

-      ekspanzija svijesti,

-      terapija,

-      kreativno samoostvarenje.

Kako je primarni efekt psihotropnih supstanci na sustav zvan „ljudsko biće“ taj da unesu novu informaciju – i biokemijsku, i energetsku i duhovnu – tako će njihov najznačajniji utjecaj pripasti upravo domeni ekspanzije svijesti. Psihotropna supstanca omogućit će stoga određenu vrstu inicijacije u novu razinu razumijevanja te novi stupanj otvorenosti, ponekad i bez ikakvog posebnog truda od strane praktikanta. Međutim, što sada kad imamo novu informaciju? S nekima obično znamo što ćemo, ali s drugima je teško baratati ako nemamo odgovarajuću metodologiju. Što ako nova razina svijesti zahtijeva i niz terapijskih intervencija kako bi takvo stanje bilo u potpunosti stabilizirano? I tko je taj koji će obaviti terapiju i kojom će se metodologijom služiti? Tako je informacija koju nam daju psihotropne biljke ponekad nalik dijagnostici problema koji zahtijeva kiruršku intervenciju, no nema kirurga koji bi je i obavio. Zato nas šamanistička staza u terapijskom smislu uglavnom ostavlja praznih ruku, osim ako nije riječ o simptomatskoj terapiji. No ako metodologija za praktičnu primjenu ne postoji unutar šamanističke prakse, moguće je pronaći je negdje drugdje. Pogotovo kad je riječ o uzročnoj terapiji pa je iz tog razloga dobro da je znanje o upotrebi psihotropnih supstanci došlo na Zapad, odnosno da su psihotropne biljke isprobali i pripadnici drugih civilizacija i kultura osim južnoameričke ili afričke jer ovdje postoje sustavi znanja koji odlično nadopunjavaju šamanistički pristup. Utjecaj psihotropnih biljaka tako je ipak minimalan kad je riječ o terapijskom efektu pa je stoga nužno upotpuniti ga adekvatnim metodama koje omogućuju rastvaranje istinskih uzroka unutarnjih blokada i problema.

Ekspanzija svijesti koju omogućuju psihotropne supstance svakako može doprinijeti razvoju čovjekove kreativnosti, odnosno dolasku do kreativnih ideja, no i ovdje se postavlja pitanje kako takve ideje primijeniti u praksi, odnosno kako ostvariti novootkrivene ciljeve. Postoji metodologija i za takvu vrst aktivnosti jer istinsko kreativno ostvarenje spada u najtežu vrstu ljudske djelatnosti. Što god tko pričao i što god vas razni sustavi razvoja kreativnosti i ostvarenja ciljeva (popularni new-age izraz danas je „manifestiranje“) uvjeravali, moje je iskustvo da je u usporedbi s kreativnom ostvarenošću sve druge stvari u životu lako postići. U tom su smislu psihotropne biljke apsolutno nemoćne odraditi za nas ono što mi sami moramo odraditi kako bismo se kreativno ostvarili, odnosno postigli svoje ciljeve, pa je njihova efikasnost u ovoj domeni najslabija. Ne samo da su prepreke kreativnom ostvarenju, i unutarnje i vanjske, najtvrdokornije od svih, nego je i karakter kreativne djelatnosti upitan. Ima, naime, na svijetu jako puno kreativnih ljudi, no što je to što oni uopće stvaraju i koja je cijena njihove ostvarenosti? Istinska kreativna ostvarenost za mene nije isto što i ostvariti sebe kao umjetnika ili znanstvenika. Takva ostvarenost mora biti usklađena s čovjekovom životnom zadaćom ili „misijom“, a također mora biti i etična, dakle usklađena sa univerzalnim zakonom karme. Ako tako postavimo stvari, tada mnogi umjetnici ili znanstvenici, kao i praktikanti bilo koje druge vrste kreativnih vještina, samo zloupotrebljavaju svoje talente, ne stvarajući ništa uistinu konstruktivno.

 

farm roadRaj je isti i na "nebu" i na "zemlji", a njegova je suština univerzalna ljubav, čije je zračenje na psihotropnim biljkama moguće doživjeti i vizualno...

 

I konačno, činjenica je da ljudi vole dolaziti na šamanističke ceremonije jer su na njima uglavnom u pasivnoj poziciji, barem u usporedbi s aktivnim metodama meditacije te ostvarenja duhovnog iskustva kao što su Zen sešiniVipassana ili meni posebno drag Intenziv prosvjetljenja. Jedna ayahuasca ceremonija mila je majka u odnosu na Intenziv na kojem je potrebno danima od ranog jutra pa skoro do ponoći ulagati napor kako bismo ostvarili duhovno iskustvo, dok je na ayahuasci isti cilj moguće postići kroz par sati ne-rada (čitaj – lagane ležanije na ležaljci). No takvi se napori itekako isplate jer nisu svi putevi do direktnog iskustva isti, odnosno ne uključuju istovjetne procese niti čiste istovjetne mase uma. Početnici misle da je besmisleno gubiti vrijeme na duhovne tehnike koje ne uključuju pomoć supstanci pa hrle na šamanističke ceremonije nastojeći ostvariti instant prosvjetljenje, instant iscjeljenje i instant samoostvarenje. No to se rijetko događa jer je biljka putokaz, ali ne i put. Stoga se biljci treba zahvaliti na dobrodošlom putokazu, a zatim put treba proći samostalno, vlastitim trudom, naporima i zaslugama. A za takvo putovanje treba posjedovati i kvalitetnu mapu te odgovarajuće prijevozno sredstvo, odnosno metodologiju, a tako nešto šamanistička tradicija ne posjeduje u cijelosti. Naime, do sada unutar raznih šamanističkih škola nisam naišao na metode kojima je moguće izvesti istinsku uzročnu terapiju, stabilizirati duhovno iskustvo ili ostvariti sebe kreativno. Želimo li se stoga razvijati kako spada, morat ćemo koristiti i dodatna sredstva. Uostalom zašto ne – tko kaže da jedna škola može dati baš sve što je jednom putniku namjerniku potrebno? I tko kaže da bi kombinacija raznih sistema nužno morala biti loša? Stoga putniče namjerniče, sretan ti put, uz preporuku da je daleko kvalitetnije i korisnije putovati u dubinu, negoli samo turistički.

 

© Tomislav Budak, srpanj 2016.

 

P.S. Napominjem svim čitateljima da se ne bavim organizacijom šamanističkih ceremonija niti organiziram putovanja u države u kojima je konzumacija psihotropnih biljaka dozvoljena.