Hieronymous Bosch – Uzašašće blagoslovljenih
POSMRTNA STANJA
Nakon unutarnjeg i vanjskog rastakanja eto nas i u „svijetu mrtvih“, u sferi koju Tibetanci nazivaju „bardo“, što bi u slobodnom prijevodu značilo „međustanje“. S obzirom da je čovjek multidimenzionalno biće kojem fizičko i energetsko tijelo čine samo dva najgrublja aspekta, sve druge dimenzije njegovoga bića najnormalnije nastavljaju postojati. Onaj koji nas ovdje zanima jest naš izvorni identitet, unutarnji centar ili nosioc svijesti obično zvan duša ili jastvo. U trenutku smrti tijela, čula i energetskih omotača duša ima priliku spoznati izvornu prirodu dviju stvari. Ne jedne, kako tvrde budisti, nego dvije. Prva se tiče njene izvorne prirode, a druga prirode svijeta koji je okružuje. Premda je izvorna priroda svih tvorevina manifestiranog univerzuma suštinski ista, bile one materijalnog ili energetskog oblika, ipak postoji nužna razlika u percepciji onoga što je unutarnje i onoga što je vanjsko. Kako je čovjek biće koje obitava i u određenom okružju, za njega je od vitalnog značaja spoznati sebe, ali i svijet oko sebe. Ista stvar vrijedi i za dušu. Napominjem još jednom – izvorna priroda svega što postoji jest istovjetna, nema razlike između suštine čovjeka, biljke, životinje ili predmeta, odnosno neke duše i sfera u kojima obitava. Međutim, manifestacija je uvela i određene razlike; dualnost je dala pojavnim oblicima nijanse. Primarna razlika jest ona koja se tiče bića i okoline koja ga okružuje. Ja, moj unutarnji svijet, i moja okolina, odnosno vanjski svijet, tvore vjerojatno prvu i temeljnu dihotomiju našeg postojanja. Zato je potrebno poznavati i vlastitu izvornu prirodu, ali i izvornu prirodu, ili smisao, svijeta koji nas okružuje.
Proces posmrtnog prepoznavanja započinje spoznavanjem izvorne suštine vlastitog bića, a zatim se nastavlja kroz trajno ili privremeno boravljenje u nekoj od izvornih sfera Kreacije, poznatijih pod imenom „rajskih“. Iz organskog, materijalnog obličja duša se sada vraća svome izvornom obliku ili, bolje rečeno, stanju i postaje ne-organsko biće koje nastanjuje ne-organske svjetove. Ovakvo postojanje nije ništa manje realno ili intenzivno; dapače, prema Tibetancima ono je barem sedam puta intenzivnije od fizičke egzistencije. Cilj je netom umrle duše prijeći u neku od rajskih razina. Da bi to mogla, ona prvo mora prepoznati i priznati svoju izvornu prirodu, odnosno barem neki od njenih najizvornijih aspekata. Tek joj je tada dozvoljen ulaz u „rajske sfere“. Ovakva je provjera nužna jer dolazimo s planete koja je duboko uronjena u niži astral, u naličje Kreacije koje su stvorila bića odmetnuta od Boga, odnosno posvećena principu tame. Niži astral predstavlja pravi i jedini pakao, dok ono što kršćani opisuju kao sfere pakla još uvijek spada u takozvano „čistilište“. Utjecaj nižeg astrala, odnosno neorganskih svjetova koji su nastali kao surogat Kreaciji centralni je problem s kojim se suočava i živuća osoba i umiruća.
Prosječan čovjek nije svjestan da sfere nižeg astrala, zajedno s bićima koja ih nastanjuju, imaju za cilj preoteti energetsko polje Zemlje i na njoj uspostaviti potpunu vladavinu zla. To čine preko svojih „organskih portala“, odnosno živućih ljudi koji su energetski dobro povezani s nezdravim ne-organskim bićima i svjetovima. Takvi ljudi mahom su pripadnici „svjetske elite“, ali ih ima i među kriminalcima svih vrsta – od političara i biznismena pa sve do slavnih i popularnih ljudi („celebrityja“), ali i do pripadnika nezdravih duhovnih škola i religija. Niži astral nastoji zavladati Zemljom i na njoj, umjesto izvorne strukture Kreacije („raja na Zemlji“) kreirati paklenu strukturu. To mu u zadnje vrijeme i uspijeva, iako ne potpuno. Zato su u pravu oni duhovni istraživači koji tvrde da se u ne-organskim sferama vodi pravi rat između „dobra i zla“, odnosno posvećenika izvornim principima Kreacije i onih koji su joj okrenuli leđa. Stoga se prilikom suočavanja s vlastitom izvornom prirodom duša suočava i s ostacima nesklada („zla“) u sebi, a prilikom otvaranja rajskih sfera otvaraju se istovremeno i sfere pakla. I jedna i druga se bore za dušu, a ne samo rajska.
O tome Tibetanci ne govore ništa, a riječ je o pojavi koja za mene predstavlja činjenicu, a ne špekulaciju. Razlog zbog kojeg oni o tome ništa ne govore vjerojatno je čuvanje nespremnog i nezrelog čovječanstva od znanja o zlu, kako ga ljudi ne bi zloupotrijebili ili jednostavno ostali paralizirani strahom, nespremni za kvalitetno sudjelovanje u životu. To je i jedan od razloga zašto je znanje o zlu tabuizirano – svaki tabu ima i neke prividne prednosti koje privremeno opravdavaju njegovo postojanje. Na primjer, seksualnost je za malu djecu svojevrstan tabu i dobro je da je tako jer djeca jednostavno nisu u stanju razumjeti njenu pravu prirodu, ali čim malo sazriju seks treba de-tabuizirati kako bi novostasali adolescenti prema njoj stekli prirodan i konstruktivan odnos. Ista je stvar i s ljudima koji još uvijek nisu nadvladali arhetipsku razinu utjecaja i imaju potrebu vjerovati da zlo ne postoji, da su države benevolentne i zaštitničke tvorevine, da je predsjednik veliki tata, a crkva velika mamica – teško je (i najčešće kontraproduktivno) takvim osobama srušiti njihovu iluziju bez da ih se uključi u specifične obrazovne sustave ili duhovne treninge. Međutim, danas su se vremena ipak promijenila – nalazimo se na pragu konačnog obračuna sa silama zla te ponovne uspostave „zlatnog doba“ (vladavine raja ili izvornih aspekata Kreacije na Zemlji). Znanje o zlu, odnosno njegovo potpuno razotkrivanje, bit će prvi i nezaobilazni korak prema ovakvom cilju. Spremite se, dakle, za pravi „rollercoaster“ („tobogan smrti“ – kako prikladan izraz…) zbivanja nakon što napustite fizičko tijelo pa je stoga svaka informacija o mogućnostima i izazovima koje nas čekaju itekako dobrodošla. Tibetanci, naime, tvrde da će se svatko tko je barem jednom čuo ove informacije bez problema svega sjetiti nakon što umre i to u trenutcima kad nam je ono posebno bitno. Evo i koji su to trenutci.
„Temeljna svjetlost“
Primordijalna priroda naše duše može se doživjeti kao čisto nebo bez oblaka, neposredno pred izlazak Sunca.
Krenimo prvo s opisom manifestacije izvorne prirode naše duše. Ovakva manifestacija ima pet faza, odnosno pet osnovnih aspekta, ovisno o stupnju svijesti duše, jer neki od nas bit će u stanju prepoznati i najdublji aspekt izvorne prirode, a neki nešto pliće (i ništa manje bitne) aspekte. Pred dušom se prvo manifestira ono što budisti nazivaju „temeljna svjetlost“. Riječ je o mogućnosti spoznaje vlastite izvorne prirode kao duhovne, odnosno sebe kao dijela sveopćeg i čistog duha kojeg neki nazivaju i Bogom. Tibetanci o ovom iskustvu govore kao udruženju praznine i jasnoće, odnosno sjedinjenju „ženskog Bude“ kao praznine te „muškog Bude“ kao jasnoće. Objedinjene u jedinstven doživljaj, ove dvije suptilne nijanse čine jedinstven doživljaj takozvane „temeljne svjetlosti“, odnosno izvorne prirode našeg uma (budistički izraz), duše (kršćanski izraz) ili jastva (hinduistički izraz). Nije, naravno, riječ ni o kakvoj fizičkoj svjetlosti, već oslobođenosti od tame neznanja te sposobnosti savršene kognicije, odnosno minimalne distrakcije uma. Jasnoću može pratiti i osjećaj potpunog blaženstva, a prazninu potpuni mir, a sve zajedno može popratiti i vizija čistog neba bez oblaka ili sunca, kao u zoru ili sumrak. Tibetanci kažu da je riječ o stanju neizmjernog beskraja, široke i suptilne dubine te gole jednostavnosti, kao čisto nebo neposredno pred zoru ili nakon zalaska sunca. No, što god rekli o ovome iskustvu samo ćemo stvarati predrasudu. To je zato što ono spada u domenu direktnog, izravnog iskustva, a ne bilo čega što bi spadalo u domenu uma ili dualnog principa. Za razliku od svih ostalih doživljaja koje imamo sve dok posjedujemo mozak i čula, ovo iskustvo prati sjedinjenje subjekta percepcije te objekta percepcije – onaj koji doživljava i ono što se doživljava postaje jedno.
Stoga je prva mogućnost koju duša ima nakon smrti tijela doživjeti prosvjetljenje, direktno iskustvo, odnosno najčišći i najizravniji duhovni doživljaj. Tako nakon kratkog perioda nesvijesti nastupa mogućnost za istinsko buđenje koje donosi direktna spoznaja vlastite izvorne prirode. Osobe koje su meditirale tijekom života u fizičkom tijelu znat će prepoznati ovo iskustvo te sada imati mogućnost nastaviti s meditacijom na to stanje koja može potrajati i desetak dana – ovisno o dotadašnjoj praksi. Oni koji izdrže deset dana bit će oslobođeni reinkarnacijskog ciklusa. Ostali neće, ali će svakako imati mogućnost izravnog ulaska u neku od izvornih razina Kreacije ili takozvanih „rajskih sfera“. Sve ovisi o tome što smo radili i kako živjeli za života u fizičkom tijelu. Spoznaje ovakvog tipa moguće su, naime, i za života jer na njih svatko ima pravo – nije moguće sakriti istinu toliko da postane potpuno nedostupna. No, za vrijeme fizičke inkarnacije ovakvo iskustvo nije toliko lako dostupno kao nakon smrti. Ovdje se oko direktnog iskustva treba potruditi, raditi na čišćenju i pražnjenju naše svakodnevne svijesti, rastvaranju karmičkih obrazaca i starih navika kako bi se svakodnevna svijest što lakše pretopila u „čistu primordijalnu prirodu našeg uma”.
Manifestacija „temeljne svjetlosti“ obično traje, gledano zemaljskim vremenskim mjerilima, oko tri dana, ali većina je ljudi ne prepozna jer je riječ o najsuptilnijem aspektu sveopćeg duha ili Boga – bezobličnom i nemanifestiranom. Tek takvo prepoznavanje omogućit će duši oslobođenje od ciklusa reinkarnacije, ali je ovo iskustvo najteže steći, a kamoli nastaviti s meditacijom na njega desetak dana. Zanimljivo da je iskustvo bezobličnog duha, u svome nemanifestiranom aspektu, i svojevrstan tabu među duhovnim tragaocima, a kamoli među „new-agerima“ kojima je bitnije sve osim istinskog duhovnog iskustva. Oni će se prije baviti anđelima, uzašlim majstorima, ovim ili onim vježbama te uspjesima i postignućima najrazličitijih vrsta, ali će bezobličnu spiritualnost izbjegavati kao kugu. No, takva tendencija ostavlja osobu unutar ciklusa reinkarnacije – samo stabilno iskustvo sveopćeg duha u njegovom nemanifestiranom aspektu pruža (iako ne i garantira) oslobođenje. Upravo je zato nužno poznavati i onaj najizvorniji aspekt vlastitog bića koji naizgled uopće nije atraktivan, ali se prema svojoj dubini, ispunjenju i dobrobiti koju donosi ipak ne može mjeriti s duhovnošću koja štuje posrednike ili vodiče do duhovnog iskustva, a ne i samo iskustvo.
Ako ne prepoznamo „temeljnu prirodu našeg uma“, pred nama će se spontano izraziti njene suptilne manifestacije. Ukoliko prepoznamo koju od njih steći ćemo mogućnost za ulazak u neku od rajskih sfera. Naime, nakon „temeljne svjetlosti“ pred nama se manifestiraju četiri njena aspekta – blještavilo, božanstva, sfere mudrosti i spontana prisutnost. Tibetanci ove manifestacije zovu „bardo dharmate“ jer će ih prepoznati osoba koja u trenutku smrti nije bila u stanju sebe konačno osloboditi ciklusa reinkarnacije, ali je zbog svoje orijentacije prema ispravnom i etičnom u stanju stopiti se s nekim od suptilnih manifestacija bezobličnog duha. Takve osobe još nisu nadvladale ovu razinu postojanja i još su uvijek za nju vezane – ako ničim drugim, onda potrebom za dharmičkim djelovanjem. Iako Tibetanci i ovdje govore o mogućnosti „oslobođenja“, ja bih rekao da tome nije tako – oslobađa se jedino duša koja je spoznala najizvorniju suštinu vlastitoga biće te svemira koji je okružuje i tijekom života živjela u skladu s njom. Ostale duše dobit će mogućnost ulaska u rajske sfere, ali će nakon određenog boravljenja u njima morati nazad u zemaljsku inkarnaciju kako bi do kraja odradile svoju karmu i dharmu. Zato niti ovakva postignuća ne treba omalovažavati – nije svatko spreman za oslobođenje; ono dolazi onima koji odrade karmičke zadatke i nemaju više žudnji za iskustvima u ovoj realnosti. A čak i oslobođene duše mogu se ponovo rađati u fizičkome tijelu, ali je takvo rođenje posljedica slobodnog odabira, a ne prisile. Prisjetimo se „tulku“ inkarnacija koje dolaze prema vlastitom odabiru, s ciljem pomaganja ostalima. Ista je stvar i s mnogim duhovnim učiteljima, pripadnicima drugih religija ili duhovnih pravaca. U nastavku ovog članka bit će više riječi o tome kuda nakon smrti tijela može ići duhovno oslobođena osoba, a kuda duhovno osviještena, ali ne i do kraja oslobođena osoba.
Na žalost, većina duša uopće ne prepozna manifestaciju temeljne svjetlosti i utone u san. Umjesto da se stope s duhom, ove duše spavaju tri dana jer za njih sve što spada u nemanifestirani svemir jednostavno ne postoji. Kako nisu za života stekle duhovna iskustva ovoga tipa, tako neće biti u stanju prepoznati izvornu prirodu vlastite duše niti nakon smrti. Zato se ovdje sfere nižeg astrala uopće ne trebaju manifestirati kako bi odvukle dušu od ovakvog iskustva, ali će se svakako nastojati zagorčati meditaciju duhovnim znalcima koji će željeti nastaviti s njome nakon prepoznavanja samog iskustva. Način na koji to čine jest kreiranje izuzetno kaotične, negativne energije koja počne obavijati dušu, nastojeći je zbuniti, dekoncentrirati ili „temeljnu svjetlost“ prikazati kao nepostojeću besmislicu. Uz takvu opstrukciju izuzetno je taško meditirati pa će je moći produžiti uglavnom osobe koje su još za života uspjele zadržati budnost, praznu i čistu svijest, odnosno prekinut unutarnji dijalog bez obzira na bilo kakve vanjske ili unutarnje utjecaje. Evo, probajte u ovome trenutku zaustaviti misli i ostati u tom stanju neko vrijeme. Ide? Ma da, ne ide? Zamislite samo koliko je to teško nakon smrti, kada sve impresije imaju barem sedam puta jači intenzitet…
Upravo ovdje leži razlog za bitnost poznavanja bezobličnog aspekta sveopćeg duha i za života – čovjek nije samo fizičko biće, nego ima multidimenzionalnu prirodu kojoj je jednako važna i fizička i duhovna realnost. Iako se spoznaja bezobličnog duha čini nebitnom ili čak opasnom za fizičku egzistenciju (što uopće nije točno), ona je itekako bitna, ako ni za što drugo, onda za posmrtna zbivanja. Zato o takvim zbivanjima treba početi brinuti za života, a ne samo odmahnuti rukom i odbaciti bilo kakvo bavljenje posmrtnim stanjima kao nepotrebnim ili čak suludim. Naglašavam – iako vladari ovoga svijeta nastoje čovjeka usmjeriti samo prama materijalnom aspektu i time ga držati zarobljenim, čovjek je samo djelomično fizičko biće, odnosno stanovnik fizičke realnosti. Čak štoviše, on je ovdje samo privremeno, u funkciji gosta, a njegov je pravi dom ne-fizička realnost. Zato je suludo odbacivati ne-fizičke aspekte vlastitoga bića, a zdravo i uravnoteženo poznavati ih. Upravo tako, a ne obratno – slobodno ovo poručite svim članovima obitelji ili prijateljima koji vas uvjeravaju da „živite u oblacima“, da ste „ludi“ ili „neprizemljeni“ ako vaša jedine teme razgovora nisu novac, posao, stan ili tjelesni užici.
„Blještavilo“
Prema Tibetancima, sljedeća prilika za „oslobođenje“ (čitaj – ulazak u neku od rajskih razina) dolazi kroz manifestaciju temeljne svjetlosti u vidu beskrajno snažnog blještavog svjetla i energije, kao kad nakon zore snažno zablista sunce na čistome nebu. Ovu manifestaciju mogu, pored zračenja svjetla, boje, energije, pratiti i glasni zvuci glazbe ili pojedinih tonova. Do tada bezobličan prostor sada se rastače u fluidne i dinamične pejzaže svjetla, boje i zvuka. Elementi ponovo stupaju na scenu, ali u svome izvornom obliku – element etera doživljava se kao plavo svjetlo, voda kao bijelo, zemlja kao žuto, vatra kao crveno, zrak kao zeleno. Ova manifestacija duha ponekad nalikuje na koncert s fantastičnim light-showom te s „nebeskom“ glazbom koja varira od nježne i ugodne (klasične ili nalik „new-age“ pravcu) pa sve do glasne i energične, nalik rock koncertu. A ako ste tijekom života bili muzičar, vjerojatno ćete čuti onu vrst glazbe koja je vas najviše fascinirala. Svjetlo i zvuk ovdje tvore sinesteziju ili ujedinjenje osjeta u jedinstvenu cjelinu gdje glazba istovremeno proizvodi slike, osjećaje, vizije i obratno – slike se pretaču u glazbu, glazba u energiju, energija u osjećaje. Tko je god imao iskustva s psihodelicima znat će dobro o čemu ovdje govorim. Svjetlo i zvuk i inače jesu prve i najsuptilnije manifestacije sveopćeg duha – to su dva temeljna medija koje koristimo prilikom kreiranja željene realnosti.
Svjetlo koje se pred nama pojavljuje u prvom trenutku ponekad izgleda kao da dolazi iz velike daljine ili iz tunela kroz koji prolazimo. Time se priče o „svjetlu na kraju tunela“, koje dolaze od osoba koje su preživjele kliničku smrt, podudaraju s tibetanskim tumačenjem. Naime, sve što opisujem u ovom dijelu teksta može se događati i gotovo simultano, a ne samo sukcesivno. Temeljna svjetlost može se brzo rastočiti u blještavilo iz kojeg dolaze i specifična božanstva, odnosno zrake mudrosti. To se obično i događa na ovaj način ukoliko je riječ o osobama koje nisu bile duhovni posvećenici tijekom života, dok se onima koji jesu cijeli proces odigra nešto sporije i razvučenije, kako bi dobili šansu za ulazak u što je moguće višu razinu Kreacije. Međutim, tunel sa svjetlom na kraju trebali bi prepoznati gotovo svi koji žele ući u neku od rajskih razina – ovo uopće nije teško i čini se da je ovaj proces danas postao dijelom opće kulture zapadnoga svijeta pa nema razloga za brigu. Ako se pred vama pojavi tunel sa svjetlom koje dolazi iz njega, jednostavno krenite prema svjetlu i neće biti problema.
Naime, ovu razinu manifestacije duha trebale bi prepoznati osobe koje su za života težile „svjetlu“, što god to značilo. Svjetlost koju zrače pojedina nebeska tijela odražava univerzalan kozmički princip duhovnog svjetla koje prožima sav manifestirani i ne-manifestirani univerzum te predstavlja primarni izvor energetske hrane i podrške svim bićima koja ga nastanjuju, bila ona organskog (fizičkog) ili neorganskog (energetskog/duhovnog) obličja. Svjetlost je izvor i životne sile, ali i svijesti te služi kao medij razvoja svim bićima. Zato se svi mi hranimo svjetlošću, bili toga svjesni ili ne, premda postoje i bića – ja ih nazivam vakuumskima – koja se hrane tamom, odnosno popularnije rečeno „negativnom energijom“. O vakuumskim bićima već sam pisao u članku posvećenom osobnoj moći, a ono što želim naglasiti sada jest da postoje i organska i ne-organska bića koja sebe mogu posvetiti ili principu svjetla, ili tame. I ljudsko biće postat će smrću tijela, svojeg organskog nosača, ne-organsko biće koje će obitavati neorganske svjetove. Ono se tada također može još dublje povezati ili s principom svjetla, ali i s principom tame. Svjetlo omogućuje razvoj, napredak, sazrijevanje i učenje koje nije uvijek ugodno. To je ono što „bića tame“ nastoje izbjeći – ona ne žele nikakav napredak, promjenu ili sazrijevanje, nego isključivo status quo. Umjesto da teže potpunoj neovisnosti te se hrane univerzalnim svjetlom, bića tame odbijaju takav izvor energije pa je moraju pronaći negdje drugdje. Ali gdje? Kod drugih bića, onih okrenutih svjetlu, kojima će krasti prerađenu svjetlosnu energiju, čija je frekvencija dovoljno snižena za njihovu konzumaciju.
No, prije ili kasnije sva se bića okreću principu svjetla. Koliko god trajao njihov osobni razvojni zastoj, ona na kraju ipak bivaju privučena svjetlom pa ovaj princip nema alternative, koliko god ga odbijali i izbjegavali. Zato će osobe koje su za života težile principu svjetla (svjesno ili nesvjesno, direktno ili indirektno) lako prepoznati „blještavilo“ i biti njime snažno privučene, dok će one koje su pravile kompromise s principom tame ili bile njemu potpuno posvećene sada imati velikih problema. Neki će se „peći na laganoj vatri“ srama ili krivnje, a neki ovo uopće neće moći podnijeti pa će doslovno pasti u nesvijest i ponovo utonuti u san. Zanimljivo da se „pakao“ često prikazuje kao mjesto na kojem se „grešnici“ peku na vatri, ali moj koncept pakla bitno se razlikuje od kršćanskog ili budističkog. No, o tome više riječi kasnije – za sada je dovoljno znati da će manifestacija svjetla pred dušom donedavno destruktivne osobe, opterećene negativnim djelima, proizvesti dotičnoj „paklene muke“. Ako se pokaje, još će se neko vrijeme peći na vatri duhovnog svjetla (proći kroz „čistilište“), a zatim će imati prilike stopiti se sa svjetlošću i ući u neku od rajskih sfera. Postoji i alternativa ovome, a to je svjestan odabir pravog pakla – riječ je o odlasku u naličje Kreacije, u donje astralne svjetove, te nastavku služenja principu tame ili zla. Tko voli nek izvoli – želim samo na glasiti da u paklu jest ekipa, ali takva da bi svi oni koji glume „zločeste momke ili cure“ isti trenutak pokakali vlastite ne-organske gaće.
„Dobre djevojke, one idu u raj baš sve; loše djevojke rade što god zažele“, svijetu obznanjuje drogiranju sklon Rajko Dujmić (čime se hrani Rajko, pitanje je sad – tamom ili svjetlom?) i time poručuje baš ono što svjetovi nižeg astrala žele prenijeti Zemljanima. Istina je upravo suprotna – i „dobre i loše djevojke“ mogu ići kud god zažele, ali je mogućnost kretanja „loših“ (ne na način opisan u pjesmi, već onih okrenutih principu tame) ograničena kad je riječ o rajskim razinama, dok dobre djevojke idu u pravom smislu riječi kud kog zažele. I nije uopće problem, niti je važno, je li netko „dobar“ ili „loš“ na način koji nastoji prezentirati ovaj pjesmuljak; problem je samo u temeljnoj orijentaciji – je li netko okrenut Istini i Ljubavi (principu svjetla) ili laži i destruktivnosti (principu tame). Ako su „loše djevojke“ okrenute principu tame, mogu ili ići u donje svjetove, ili se pokajati – pržiti neko vrijeme na vatri blještavila kako bi ih svjetlo doslovno „raskužilo“ i dezinficiralo od zaraženošću zlom, pa im tek tada dopustilo ulazak u više sfere. S druge strane, djevojke okrenute principu svjetla uistinu mogu ići kud god zažele. Pa vi, drage djevojke i dječaci, slobodno birajte.
Oni koji budu zastrašeni svjetlom istog će trenutka biti na udaru „sila mraka“ koje se mogu manifestirati na najrazličitije načine – kao pakleni ponori, crne rupa koje nas usisavaju, kao „tamna strana sile“ („dark side of the force“) koja nas obavija, ispunjena avetinjskim dušama prokletnika. Čisti horor, kao iz horor filmova. I to doslovno tako – ono od čega nas fizička realnost čuva, u percepcijskom i iskustvenom smislu, sada postaje vidljivo i samo nas dragi Bog (doslovno) od toga može zaštititi. U paklenoj tami može se nazrijeti i Demijurg u sva tri svoja temeljna aspekta – iz nebeskih sfera napada nas mračni Orao, iz zemaljskih čudovište Tifon, a iz utrobe Zemlje Levijatan. Umjesto svjetla kao konstruktivne sile u svemiru, sada nas napadaju destruktivne sile mraka, zajedno s entitetima koji ih predstavljaju. Oni koji su živjeli i destruktivan život bit će privučeni ovakvom destruktivnošću te zapanjeni i očarani njenom silinom pa će možda dopustiti da ih ovakve sile odvuku sa sobom. „Ne dao vam Bog“ da odete u tome smjeru, ali neki jednostavno neće moći odoljeti i predat će se – bilo zbog straha, bilo zbog fasciniranosti moćnošću ovakvih sila. Po vašem izboru, no sile mraka ipak su u svojoj suštini iluzija, krajnje groteskni izraz izvorno božanske moći koju su u potpunosti deformirala odmetnuta ne-organska bića. Sve što nam ona mogu dati samo je privremeno zadovoljstvo, ali ne i istinsko ispunjenje. Stoga da skratim čitavu priču s ovom fazom posmrtnog iskustva – ono što bi osoba pred kojom se manifestira ovakav aspekt sveopćeg duha trebala učiniti jest jednostavno se sjediniti s blještavilom. Amen.